Autor:Blaženka Divjak
Novi soj virusa pojavio se u Africi gdje je veliki bazen necijepljenih koji su baza za mutacije virusa. Unatoč upozorenjima WHO-a mnoge bogate države su radije bacale višak cjepiva nego donirale siromašnijim državama, a obaveze koje su preuzele prema siromašnijima ispunile su na razini 20-30%. Sada se strahuje zbog dolaska novoga soja, a svi smo već umorni od ograničenja i teme virusa i zaraze. U državama u kojima je manji obuhvat cijepljenih više je preminulih od korone. Sebični ljudi radije kalkuliraju s cijepljenjem jer čekaju zadnji vlak da vide trebaju li se cijepiti i oni. Pri tome tako ugrožavaju ranjive koji se ne mogu cijepiti, ali i sve bolesne. Sada su bolnice opet pune oboljelih od korone, pa je većina ostalih bolesnika na čekanju.
U Hrvatskoj u obrazovanju se osnovao novi sindikat kojima ima za cilj štititi sebične učitelje, nastavnike i profesore koji se ne žele niti cijepiti niti testirati. Svoje ideje guraju pod parolom slobode izbora, a da se pritom ne pitaju imaju li učenici i studenti pravo da im predaju obrazovani i stručni nastavnici koji razumiju znanstvene metode, elementarnu statistiku i vjerojatnost i znaju čitati podatke. Znanost nije nepogrešiva, ali postoji utvrđeni način kako se pogreške uočavaju i ispravljaju, a takav način ne postoji kod onih koji svoje stavove formiraju na temelju onoga što im serviraju ulični bukači i sebični algoritmi na društvenim mrežama. Treba priznati da je i Vlada sebična jer kalkulira sljedeće izbore u svoje dnevne odluke o borbi protiv širenje zaraze, a tu su još i gori neki oporbeni političari koji nisko i populistički iskorištavaju masu ljudi koji radije troše “isprobane” lijekove protiv nametnika kod stoke, nego “eksperimentalno” cjepivo koje je registrirano za ljudsku upotrebu.
Na kraju tog niza sebičnosti dolaze učenici i studenti koji svoje stavove u dobroj mjeri formiraju na količini, a ne kvaliteti informacija, glasnoći i “karizmi” govornika, te prirodnom otporu autoritetima, posebno onim autoritetima koji su se kompromitirali i nisu dosljedni u odlučivanju. Zabrinjava činjenica da ne postoji sustavna kampanja informiranja učenika i studenata, a većina odgovornih govori da su njima sve informacije dostupne. Gdje i u kojem obliku? Primjerice mene je student prošli tjedan pitao gdje i na temelju čega on može nabaviti COVID potvrdu.
Pitam se, jesmo li kao društvo prešli Rubikon? Postaje li normalna jednakopravnost stavova temeljenih na teorijama zavjere i glasnoći, i onih temeljenih na provjerenim znanstvenim istraživanjima i logičnom zaključivanju? Je li ova pandemija preveliki izazov za nezrela društva koja pokazuje da se pametni i umjereni sebično povlače i ne žele javno izricati svoje stavove jer se boje onih koji primitivno vrijeđaju i prijete, s kojima se ne može argumentirano raspravljati? Neka svatko od nas sebi odgovori na ova pitanja.