Autor: Marjan Gašljević
U prosincu 2020. godine Hrvatskoj je uplaćeno iz EU Fonda solidarnosti 5,1 milijardu kuna za obnovu objekata i infrastrukture uzrokovanih „zagrebačkim potresom“ od kada je počeo teći i rok od 18 mjeseci da se sredstva utroše. Do sada je uplaćeno svega 43,7 miliona a EU je dala rok od 6 mjeseci da se utroši preostalo. Poznato je da se prilikom trošenje tzv „europskog novca“ itekako vodi računa o poštivanju procedura i transparentnosti trošenja.
I ako svakodnevno slušamo kako se naši političari na svim razinama, od onog općinara u najjadnijoj vukojebini do Premijera, svakodnevno napuhuju iznosima koje su „povukli“ iz EU u stvarnosti kada se malo bolje pogleda većina tih sredstava ostala su samo puko slovo na papiru. Većina tih likova uglavnom misli da su europski novci ono „na stol“ pa troši kako ti je milo i drago po onoj prastaroj „pola pije, pola Šarcu daje“. E, neće, izgleda moći.
Za Zagreb i štete uzrokovane potresom u Zagrebu znamo da se obnova nije pomakla s mrtve točke. Popravljeno je i obnovljeno samo ono što su građani sami financirali i radili. Kako, u stvari, funkcionira obnova govori sama činjenica da Ministarstvo koje bi trebalo biti i koje jest nosioc iste te obnove nije niti svoju zgradu pokušalo osposobiti. Sve ovo proteklo vrijeme pričale su se samo lijepe isprazne priče a obnova se nije pomakla ni mrve.
Građani su prestali govoriti, u stvari nitko ih i ne sluša niti su kome, od medija do vlasti, zanimljivi. Vlast se bavi sama sa sobom. Ganjaju se vjetrenjače kao u ona „mračna vremena“ kada su stalno kružila upozorenja da „neprijatelj nikada ne spava“. Tada smo istog tog neprijatelja mogli prepoznati po podočnjacima danas, međutim, svi oni koji pričaju priče izgledaju lijepo, ugojeno u markiranim odijelima. I pričaju, pričaju. Pričaju toliko uvjerljivo da je do sada većina građana stradalih u potresu počelo samo sebe kriviti kao da su upravo oni izazvali i skrivili taj nesretni potres. Nevjerojatno je da je tim likovima, izgleda, milije da tih skoro 5 milijardi ostane u kasi EU nego da se potroše u Hrvatskoj.
Na koncu to mi je, nekako, razumljivo i prihvatljivo.
Zgodna mi je ona crtica iz antologijskog Lovrakova „Vlaka u snijegu“ u kojem neka dječica, seljačići na izletu u tvornicu čokolade, imaju probavnih smetnji zbog prekomjernog probanja slatkiša. Kako bi, dakle, ovi naši, za razliku od te dječice, seljačine dopustili da kraj njih teku tolike milijarde a oni ne smiju ni prsta umočiti.
Ako je ta nesretna Laura Kovesi sklepetala Premijerovu ljubimicu usprkos naprezanju i DORH-a i USKOK-a da predmet „sklone“ tko bi se usudio izazivati sudbinu i pipnuti europske novce kada ne znaš da li si, možda, i sam u onih drugih 430 predmeta koje Laurini istražitelji žvaću ili onih još 1320 koji tek trebaju doći na red. I, što je u toj priči najgore, nikada se ne zna dokle i koliko daleko će priča dosegnuti. A, kako bi kazali u onoj reklami „smrdi, smrdi“ zbilja smrdi jer se sigurno ne bi toliko „upirali“ da se samo za taj, recimo, sitni predmet iskoristi toliko „jockera“ pa da i sam Premijer izjavi kako njegove bakice na čelu DORH-a i USKOK-a imaju punu potporu i puno povjerenje usprkos nedvojbenoj činjenici da su i javnosti i Saboru lagale. To što su same „otkrile“ u svom „nadzoru“ da nisu imale propusta na razini je vrtičanaca koji prospu mlijeko. Sve u svemu ružno i otužno.
Za Banovinu još, u stvari, ne znamo niti koliki je „tender“ a niti koliko je uplaćeno, koliko u programima a kamo li da li je išta i koliko utrošeno. Prema stanju na terenu „zero“. Politička utakmica je odigrana bar u onom dijelu u kojem je Vanđelić upućen u svlačionicu. Bilo je još stručnjaka koji su, primaknuvši se s namjerom da pomognu, uteklo glavom bez obzira. Ljudima odzvanjaju samo „lijepe“ priče ispričane od strane ministra Horvata i šefa Stožera Medveda. Čini mi se, nekako, da ni njih već dugo nema na Banovini bar da ljudima ispričaju neku lijepu, utješnu priču u uvjerenju da među njima ima još pokoji „vjernik“ koji će im klimati glavom govoreći: „E, to ti ja kažem. Naš čo’ek.“
Da li će europski novac namijenjen obnovi Banovine ostati u europskoj kasi kao zagrebački zbog činjenice da, jednostavno, ne znamo „povući“ sredstva po europskim pravilima ili, jednostavno, nećemo. Da li, pored prenapumpane javne uprave, jednostavno nemamo kadrova sposobnih i sa znanjima da se osmisli, izradi i ostvari program po kojem će se bar nešto u korist građana realizirati.
Ili je, na koncu, strah od Laure paralizirao sve naše „stručnjake“ koji, jednostavno, ne znaju okrenuti novac a da ime se, bar dio, ne zalijepi za ruke.
Ne krivite, dakle, naše „stručnjake“, Laura je kriva za sve.