Kruha bez motike

Autor: Marjan Gašljević

Epidemiolog Kaić rezignirano danas reče: „Čudan smo mi narod.“ Ovom kratkom rečenicom ovaj poznati stručnjak referirao se je isključivo na događanja u i oko epidemije. U maleckoj Hrvatskoj do sada je od korone preminulo preko 11 tisuća zaraženih što nas svrstava u sam vrh po broju preminulih na sto tisuća stanovnika. U istoj toj Hrvatskoj cjepivo je osigurano za sve stanovnike od trenutka kada je isto stvoreno. Istovremeno je medicinska struka „našpanana“ do pucanja u nakani da se pučanstvo cijepi te tako maksimalno smanji širenje zaraze a u liječenju zaraženih ista ta struka dala je i više od maksimuma. 

U cijeloj su priči najskuplji ljudski životi koji su nepovratno izgubljeni ali nije zanemariv, dapače čak, niti iznos novčanih sredstava koja su do sada utrošena u sva događanja oko epidemije. Istovremeno stalno se ističu dvojbe i sumnje oko samog vođenja kroz epidemiju. Da je sam virus ali i sve oko njega još uvijek a posebno na početku pandemije prepuno nepoznanica svima nam je jasno što, međutim, ne znači da moramo negirati sva postignuća i sva postupanja u vođenju. Prastara je poslovica „lako je biti general poslije bitke“ koja se je kroz ovo vrijeme toliko provlačila. Odjednom su „generali“ postali svi, novinari, izvjestitelji, majstori i pomagači bagerista sve do babe sere samo je struka ostala na vjetrometini propitivanja. 

Da su zaduženi u Hrvatskoj za vođenje kroz epidemiju sami sebi znali „podmetnuti nogu“ nesretnim i nespretnim izjavama jesu. U tome im je, na žalost, često i mnogo pripomogla i politika tražeći u tim postupcima neke svoje političke poene. I onda u svemu tome još nisu imali nimalo pripomoći od onih kojima je stanje zaraze najvažnije. Građana samih. Nemam namjeru nikoga niti nagovarati niti odgovarati na cijepljenje to prepuštam svakom pojedincu da odluči sam za sebe ali uz puno uvažavanje i korištenje kritičkog razmišljanja kao glavnog elementa dobre odluke. 

Istovremeno u hrvatskim gradovima skoro svakodnevno imamo prosvjede protiv cijepljenja i protiv uvođenja tzv. covid – putovnica kao, po prosvjednicima, elementa sputavanja osnovnog ustavnog prava čovjeka – slobode. Da su se, pak, ti prosvjedi u određenim trenucima i „izrodili“ imali smo prilike vidjeti što, bar mislim, svakom miroljubivom i dobronamjernom građaninu bez obzira na političko opredjeljenje nije milo.

I samo pravo na prosvjed je u demokratskom društvu dopušteno kao izraz volje građana. Dopušten je,  čak i poželjan referendum o pojedinim pitanjima koje, hajde kažimo, pogađaju cijeli puk. Parlamentarna stranka MOST pokrenula je prikupljanje potpisa za referendum u kojem će građane pitati da li podržavaju uvođenje covid – potvrda i pitanje propitivanja prava Stožera. 

U dosadašnjoj praksi referenduma imali smo prilike vidjeti da ta demokratska tekovina u Hrvatskoj nešto baš i nije dobrodošla. Nešto inicijativa je ugušeno raznim birokratskim marifetlucima vlasti a nešto je propalo samo po sebi. Istovremeno, smatram, da u Hrvatskoj ima itekako mnogo pitanja koja rastaču društvo i koja bi se mogla i morala naći kao referendumsko pitanje s kojim će glasaći „pritisnuti“ ambivalentnu vlast da poduzme upravljačke radnje ka boljitku ali ta pitanja nisu iz domena očuvanja vlasti pa stranke to nešto i ne zanima. 

Znam, često se ponavlja, da vlast „okrivi“ građane za neke nedobre društvene procese. Tako, eto, u Zagrebu gotovo mjesec dana imamo prosvjede u kojima tzv. „majke – odgajateljice“ danima i noćima lamentiraju pred Gradskim poglavarstvom buneći se jer im je oduzeta naknada „majke – odgojiteljice“ koju je uveo pok. Bandić pred neke izbore a i kompa mu Plenković kojem se ova populistička ideja dopala zaletio najavivši „da će i on uvesti tu mjeru u cijeloj Državi“. Nabrzake ju je zaboravio a na obećanje su zaboravile  i građanke iste te Države. I tako je neko vrijeme ispalo da su samo manji broj zagrebačkih majki „majke – odgojiteljice“ a, kao, ostale i u Zagrebu i širom Lijepe naše nisu odgojiteljice svoje djece. 

I da, „čudan smo mi Narod,“ kako reče dr. Kaić. I dok tamo negdje u „zaleđu“ neka majka radi u lokalnom dućanu za minimalni minimalac istovremeno ostavljajući svoju sitnu dječicu baki ili susjedi na čuvanje i „nije majka – odgojiteljica“ njezina kolegica – majka u Zagrebu će izgurati kolica na špicu, kafenisati s kolegicama i razmjenjivati ideje kako napakostiti „zločestom Tomaševiću“ koji, eto, mrzi djecu i njihovim brižnim mamama uskraćuje zamalo dupli minimalac. Da apsurd bude kompletan pred Poglavarstvo su dovele i dječicu, ni krivu ni dužnu (?), galameći: „Tomaševiću, traži si drugi posao!“ Draga naša, ako svi potražimo drugi posao tko će zaraditi novac za Tebe i tvoje malce? „Otići ću ja u inozemstvo.“ Zaprijeti jedna izblajhana plavuša. 

Odi ženo, tamo jedva čekaju plaćati besposličare i žicare. 

A da probate s lažnim braniteljskim mirovinama? Možda se još uvijek mogu kupiti? Ili da vam neki UDBA-š posvjedoči da ste politički šikanirani? Ima, naime, možda, i šikaniranja i UDBA-ša?

I onda, kažu, nema tema za referendum.