Autor:Miroslav Šantek
Subota je. Hladnoća. Duboka, crna, hladna noć je prekrila zemlju već u 17 sati. Tek rijetka, udaljena svjetla na crnim, zapadnim, petrinjskim brdima govore da je tu granica ovog zaspalog i zaboravljenog grada. A tu u ravnici, tik pored najveće petrinjske spavaonice, stambenog naselja Sajmište, od posljedica potresa, ovdje žive u bezličnim, beskrajno tužnim kutijama kontejnerima poredanim u redove tuge i očaja, ljudi čije su kuće i stanovi nestali u desetak sekundi paklene trešnje. Sada ovdje provode život u neizvjesnosti, a pomoć države pri izgradnji njihovih kuća je spora da sporija ne može biti. Pitanje je koliko još suza i hladnih zima će proteći ovom, dojučerašnjom blatnom livadom, koja je u nekim nedavnim projekcijama trebala postati gradski bazen sa popratnim sadržajima. Jednog dana, kako su zapisale povijesne knjige, tadašnji gradonačelnik Dumbović je sa svojim timom, došao ovdje, zapiknuo u blato table s nacrtima budućeg bazena. Neki su se smijali tome, drugi su govorili da je to nemoguće učiniti, a treći su podržali ideju. Ona se, ovdje, nikad neće ostvariti. I Dumbović i nacrti su u ropotarnici povijesti. Sada su tu kontejneri.
A odmah pored tih ružnih i očajnih kutija je pravo blještavilo. Nakupina bitno skupljih poslovnih kontejnera ukrašenih šarama kao iz nekog vojnog logora, nagnalo je građane da ovo naselje službeno nazvano Centar novog života, zovu jednostavno – Šarengrad. Uđete li u to zdanje, nestat će nakratko potpuno postojane ruševine Petrinje i očaj i doživjet ćete udar blještećih svjetala, gradske vreve kao u nekom šoping centru, što ova skupina dućana u kontejnerima na kat doista i jest, Vjerojatno će uskoro doći političari s vrha države hvaliti se kako su uboli novac ovdje i pomogli lokanim obrtnicima da nastave posao.Političari kao političari će se hvaliti i obećavati daljnju pomoć, to im je i svrha. Malo više tko u Petrinji vjeruje u neku bržu obnovu ovog potpuno srušenog grada, ali to je priča koja će se provlačiti godinama. Ali ove subote navečer, Šarengrad je prazan. Pust. Dućani su zatvoreni, stepenicama protrči pokoje dijete koje je bez sumnje očarano ovim blještavilom. Veliki bor s ukrasima klinaca iz lokalnih vrtića dominira scenom i ne može se naći primjedba u ukrašenosti ovog prostranog trga okruženog limenim kutijama. Ispred bora je postavljena oprema za svirku. Sa zvučnika se čuje glazba grupe Pink Floyd.
Oko pizzerije kafića u prizemlju, na stolovima terase polako se okuplja ekipa koja je odlučila poslušati koncert u sklopu ovogodišnjeg Adventa. Ovaj centar je u nadležnosti gradske tvrtke Poslovne zone koja je u suradnji s Gradom Petrinja i lokalnom turističkom zajednicom odlučila malo zabaviti ljude ususret nadolazećim blagdanima i organizirala nastupe petrinjskih glazbenika. Ove noći, tridesetak posjetitelja će zabavljati dvojac glazbenika: Ivo Sanković, najstariji i najplodniji petrinjski rock autor na basu i njegov prijatelj i vokalni suradnik na nekoliko bivših Ivinih glazbenih projekata Ivan Novak. Dečki kreću oštro – Užas je naša furka od Azre i u sličnom ritmu nastavljaju. Mogli smo čuti mnoge hitove iz sedamdesetih i osamdesetih. Nakon par pjesama, shvaćam da ovog puta nije zajebancija. S dvije mlade dame i s juice votkom u žilama, na hladnoj stolici i ledenim vjetrom na licu upao sam na pravu tulum svirku. Vrijeme leti. Ljudi pjevaju s njima. Svi znaju stare hitove Bijelog dugmeta, The Beatlesa i sličnih rock heroja iz prošlosti. I meni se sviđa svirka. Onako, na mah pripremljena i odsvirana. Dovraga, čak se ukazao iz njihovih grla i Kićo sa svojom divnom crnom ženom. Hladno je. Sve hladnije. Odlazak u obližnji kontejner zahod je prvoklasni događaj. Unutra je toliko toplo i ugodno da poželite ovdje i ostati.
Ivo promrzlih prstiju mi govori da je ovo prvi nastup ovog dvojca. Pripreme su bile kratke. Napisale se pjesme na papir, odsvirale i to je to. Čista gerila i improvizacija. Veli, da ovo nije vjerojatno kraj ovog novog projekta. Možda se još negdje ukažu. A dobro to rade. Doista. A onda je odjurio u toplinu pizzerije na zasluženi odmor. I moje društvo je osjetilo taj prekrasan osjećaj gladi, pa smo se zavalili za stol u toploj unutrašnjosti, a uskoro se pred našim očima i pojavila velika pizza na drvenoj podlozi. Gljive za dame, meso za mene. Razgovori koji mogu trajati beskrajno i fajront. Šarengrad je ostao potpuno sam i tih. Vozim se kroz mrak ruševina središta grada. Grozan osjećaj. Grad kojeg sam poznavao više nije taj. Iza ruševnog zida laje usamjeni pas. Led je sve jači. Kad bi bio bijelo dugme, mala bi se zakopčala u me…