Korona dođe i prođe a status ostaje

Autor: Marjan Gašljević

I tako smo jučer doznali da je prethodni dan 2339 novozaraženih korona virusom što je zadovoljavajući pad novozaraženih i pokazuje da ovaj četvrti val stagnira. Saznanje o padu brojki novozaraženih svakako raduje a i famozni Stožer stožeraša usta razvučenih u blagi samozadovoljni osmjeh govori o „dobrim brojkama“. Naslušali smo se tih likovanja s „dobrim brojkama“ a da još uvijek nisu nešto predobre govori činjenica da se o njima još nije očitovao Premijer osobno koji, u principu, s tim „nema ništa“.

On je u nekom drugom poslu pa poslije radnog posjeta Ukrajini skoknuo je malo u susjednu BiH u kojoj se Dodig rogači. Lijepo je to što naš Premijer, svojom ili voljom Brisela, skakuće od kriznog područja do još kriznijeg pokazujući, valjda, da je upravo on taj koji može „izbalansirati“ one koji se rogače u i oko Europske unije. Ukrajincima je ponudio naše stručnjake za privatizaciju da im pripomognu oko tog posla. Insajderi kažu da se ovi dvoje da li je bolje da im Hrvati obave privatizaciju ili im je bolje da ih okupiraju Rusi. Poslije Rusa, slute, ipak bi moglo ostati bar nešto gospodarstva. Što će ponuditi u BiH još se ne zna. Tamo, naime, treba zadovoljiti tri strane što je skoro pa nemoguće. Za Ukrajince lako. Podravka je taman na koljenima s nikad jeftinijim dionicama pa će uigrana ekipa biti slobodna za operaciju „privatizacija Ukrajine“. S tom formulom nema Plenković sreće u BiH. Tamo su „majstori“ pokupili sve što se pokupiti da. Može, eventualno, posložiti da BiH bude nešto kao Kajmanski otoci za off shore tvrtke pa bi to bila „off lopine“ država. Pa koga „potjera“ EPP ili OLAF šmugne u BiH i plazi im jezik preko Shengena čijim uvođenjem će lako biti ući ali ne i izaći. 

Saznali smo jučer i da od početka epidemije u Hrvatskoj imamo 3324 nova branitelja. 

Sjećate se one priče od poodavno, tamo iz 1974. godine kada se je na Filipinskom otoku Lubang predao poručnik Japanske carske vojske Hiroo Onoda koji se je tamo skrivao od završetka Drugog svjetskog rata ne znajući da je rat završio. I to se predao tek kada mu je to dojavio njegov neposredni nadređeni bojnik Taninguchi. Što je odanost?

Onoda je, dakle, čekao trideset godina. Kod nas, pak, 27 godina poslije Domovinskog rata iz nekih džungli izlaze bojovnici, jednostavnom računicom izračunato, 5 bojovnika dnevno. To, međutim, nisu „dobre brojke“ jer ako se nastavi tim trendom negdje oko 2050-te izlaziti će dnevno po jedan da bi posljednji „izbauljao“ negdje oko 2100-te. I te naše pritajene bojovnike zivkaju njihovi nadređeni ili ih, samo, privlači miris privilegija. Nešto na tragu onog vica kada Fata rađa a Haso drži bateriju primalji. Rpdi jedno, rodi drugo a ono ide i treće. Otac Mujo drekne na Hasu: „Gasi tu bateriju zar ne vidiš da izlaze na svjetlo.“

Zbilja bi bilo zanimljivo od tih 3324 novopečenih branitelja čuti priču kako i zašto su se skrivali svih tih godina. Da li zbog toga što nisu znali tko je pobijedio u tom ratu koji se, eto, događao prije tridesetak godina ili su i oni krenuli „za svjetlom“. Možda bi se iz njihovih iskustava „skrivanja“ moglo i nešto naučiti. Primjerice, 800 tisuća Hrvatskih umirovljenika koji žive na i ispod granice siromaštva bi bilo praktično podučiti preživljavanju jer tako prikriveni sigurno nisu mogli normalno živjeti. Možda bi to bilo, u najmanju ruku, fer prema istoj toj sirotinji jer će im od sada i oni uzimati mrvice od onog premalo što imaju. 

Možda su to, pada mi na pamet, upravo oni koji su mi početkom rata 91. godine dali otkaz u javnom Hrvatskom poduzeću „jer ne znaju koja će vojska pobijediti“? Sada su nedvojbeno utvrdili pobjednika pa hajde da se prištekaju jer oni koji se još sjećaju Domovinskog rata uglavnom  pate od sindroma lažnog sjećanja ili su zbog godina posenilili. Na ovaj jebeni obrazac podsjetila ih (nas) je antologijska serija Naše malo misto u kojoj Ivan Trogiranin moli i uvjerava ostarjelog doktora Luigija da mu potpiše potvrdu da ga je sreo u partizanima sve mu donoseći milošte i pričajući priče o doživljajima u kojima su, kao, zajedno učestvovali. 

E pa dobro mi došli novi dragi branitelji. Eto, nas i Kineza skoro dvije milijarde.  A korona? Dođe i prođe a status branitelja ostaje. Tko preživi pričati će.