„Svakodnevno se srećemo. To više ne može bit slučajnost. Nekad ujutro, nekad popodne, ali ne prođe ni dan, da se ne vidimo. Dobro, možda samo tri ili četiri puta da Vas ovaj mjesec nisam vidio. Skoro sam svisnuo od brige i čežnje. Uvijek me prvi pozdravite, onako toplo i nježno. Točno vidim da je to upućeno samo meni i da ste mi privrženi i naklonjeni. A kako ste tek samo brižni i suosjećajni! Neprestano Vas zanima trebam li što, kao da znate da izgaram za Vama i da ste baš Vi ta koju priželjkujem. Da! Dosta je bilo skrivanja i tihe patnje! Ja Vam jednostavno moram reći! Stvoreni smo jedno za drugo! Sve te sitnice i podudarnosti koje nas spajaju! To mora da je sudbina! Vi ste onaj dio naše zajedničke cjeline koju su bogovi raspolovili kad smo, obuzeti strašću, pohrlili prema Olimpu! Što kažete!?“
„To je trideset osamdeset pet. Da Vam stavim salatu u vrećicu?“