Autor: Marjan Gašljević
“Pečenica” je stari običaj povodom božičnih blagdana na Banovini. Namjerno kažem “pečenica” jer to je izvorni naziv za prase koje se peče na ražnju uz vatru najčešće na Badnjak da bi se “načela” poslije povratka s polnoćke.
Uz Božić kod Hrvata na Banovini vezanni su mnogi običaji a jedan od njih je upravo i ta “pečenica”. Zanimljivo je da se je prema veličini pečenice mjerila i veličina gazde – domaćina pa su se nerijetko na ražnju našli i “komadi” preko stotinjak kilograma. Sjećam se jedne takve prigode iz mog djetinjstva kada sam sa svojim djedom Jurom cijeli dan (i noć) vrtio pečenicu cca 120 kilograma. Isto tako na Badnjak bi bio post. Jela se je strogo posna hrana a večera je bila posebno neobična.
Ka da bi se posvršavali svi poslovi oko kuće i blaga te se obitelj okupila u kući tada bi starješina kuće u kuću “unosio” Božić. Obično bi to radio djed uz pomoć unuka kojih, blago Gospodinu, tada i nije nedostajalo. Unosila bi se slama, žito, “letnica” (posebno pečen kruh) te bi se uz upaljenu svijeću izmolile molitve za obitelj, ljetinu i blago. Za podrobniji opis ovog običaja potrebno je više mjesta i vremena. Poslije bi se sjelo i večaralo kako priliči Badnjaku – posno. Jeo bi se posni sir i prežgana juha a posebno zanimljiva kombinacija bila mi je češanj češnjaka umočenog u med uz čašicu rakija koje bi I mi, tada, klinci dobili bar malo na dnu čaše.
Poslije večere čekao bi se odlazak na polnoćku a vrijeme se koristilo za kićenje bora šarenim šećernim bombonima i lješnjacima i orasima umotanim u šarene papiriće. Limaći bi se obično igrali u slami pod stolom gdje bi, često, I pozaspali, a odrasliji bi “pucali” karabitom i limenkama od sode (što je pak posebna priča). Na Badnjak obitelji su uvijek bile skupa.
Na polnoćku bi se odlazilo ranije pjevajući a sama polnoćka je bila jedinstvena po “godišnjacima” koji bi dolazili na misu samo tom prigodom pa bi ih često zezali da će na njih “pasti zvono” ako dođu češće. Sama polnoćka je uvijek bila poseban događaj pa bi se poslije mise obično okupilo “kolo” u cintoru za momke i djevojke koji su “preživjeli” adventski plesni post. Mi malci bi žurili kući zagristi prvi zalogaj pečenice. I to je bio jedan specifičan problem. Naime, pečenica se nije načinjala i rezala po guštu nego redom – od glave (vratine) pa bi taj prvi zalogaj najčešće (obzirom na težinu pečenice) bio vrlo mastan. Kod stokilaša i poslije cijelodnevnog pečenja na vratini bi bilo bar četiri prsta špeka. I tako, ukratko, ide priča s pečenicom.
I sami smo pokušali kod naših malaca a i malo većih stvoriti ugođaj pečenja pečenice i podsijećanje na te stare običaje. Oni su uživali u slobodi skakutanja oko vatre, mazanja kruha što je, bar za moje, poseban gastronomski doživljaj u kojem istinski uživaju, te druženja, a mi stariji u ugodnoj priči uz vatru i čašici domaće pijače. A sad nek se pečenica hladi a malci ugodno sanjaju i da im, bar malo, u siječanju ostane taj stari banijski običaj a Vama koji čitate ovu crticu želim blagoslovljene božične blagdane te sretan i radostan Božić.