Autor:Miroslav Šantek
A bilo je lijepo živjeti u toj staroj kući. Tu, na pragu južne strane petrinjskog parka. S pogledom na željezni ulaz, drvored i jarke boje zalaska sunca iza zapadnih petrinjskih brda. U tom stanu su se čuvale vrijedne umjetničke slike i život bi prolazio u miru i tišini. U nekom spokoju uz glasove i lica drugih stanara i uvijek novih poduzetnika, obrtnika koji su se skupljali u prizemlju te kuće na adresi koje danas nema, a skoro da i nema te ulice – Trga dr. Franje Tuđmana od kojeg su ostai tek neki nejasni, grozni, odlomljeni obrisi katastrofe koja se dogodila, još malo, pa prije skoro godinu dana. Ta dva prečesto spominjana potresa su polomila i zidove ove kuće i njene stanare odvela u neizvjesnu i nimalo lijepu budućnost. Zgrada je postala neupotrebljiva, označena crvenom bojom i spremna za rušenje, a kad su stanari skupili u putne torbe i najlonske vrećice svoj život i uspomene iz njihovih stanova, hladno željezno čudovište je srušilo zgradu od koje nije ostalo baš ništa. Ni spomen. Ni kamenčić zida. Ostali su prepušteni političarima. Ima li gore sudbine?
A političari kao političari. Puno pričali, puno obećavali, a ništa konkretno napravili. Ali kažu, trude se. Ubijaju se od posla i planova kako ponovo izgraditi Petrinju. Kažu, napravit će je još ljepšom i boljom. Bogatijom. Spominju i da će cijeli kraj oni obnoviti. Ali, nisu rekli kada. Oni nekadašnji političari, crveni komunisti, antidemokrati, one velike banjalučke potrese su davno riješili u relativno kratkom roku. Brigade ljudi i strojeva su se okomili na taj porušeni bosanski grad i potpuno ga obnovili. A ovdje, kod nas, na ovoj jadnoj Baniji oko čijeg imena se svađaju kako se , kao ispravno govori i odvlače pozornost od pravih problema, sve je u problemu koji se nevjerojatno sporo “riješava”. Ta Petrinja izgleda grozno. Zapušteno i zaboravljeno. Doduše, hvali se država kako gradi dimnjake i nekonstrukcijske zabatne zidove. Pokazuju cifre, pišu veličanstvene tekstove u plaćenim medijima, ali situacija je potpuno drugačija. Situacija je grozna. Nakon godinu dana od potresa, niti jedna kuća nije izgrađena. Uskoro će, kako najavljuju, Petrinju pohoditi i premijer i predsjednik sa svojojm svitom. Pratit će ih TV kamere. Pogledat će kontejnerski Šarengrad, završetak gradnje sportske dvorane koja se počela graditi prije potresa, obećati da će sve biti u redu i da će sve biti bolje. I onda će sjesti u limuzine i otići. A praznina i tupa noć će pasti na Petrinju. I na jedan bor koji je osvanuo na mjestu te srušene zgrade s početka priče.
Velik je. Kupljen je na petrinjskom placu, omotan u plahtu i postavljen među zaštitnom ogradom. On je živa instalacija. Umjetnički performans vlasnika jednog od stanova -petrinjskog liječnika i pjesnika, Borisa Vrge. Bor je oblik akcione umjetnosti, zamotan, bez mogućnosti da se raširi i poruka je nezadovoljstva sporosti obnove u Petrinji. Prije točno trideset godina Ivica Antolčić (1928-2019), hrvatski kipar, grafičar, scenograf, crtač, slikar, dizajner i ilustrator, rodom iz Komareva kraj Siska napravio je instalaciju „BOR U KOROTI“ kako bi obilježio ratni Božić 1991. Danas, tu na srušištu, pravi, zeleni, veliki bor šalje poruku nezadovoljstva. Stajat će do kraja. Do svjećnice. Kao kolektivna poruka svih onih Petrinjaca koji su doslovce ostali bez svojih stanova, a od gradnje novih ni g.