Autor:Miroslav Šantek
Vakula je bio u pravu. Ovaj često eksponirani meteorolog se oglasio u medijima. Reče da će na Božić biti jugo i kiša. Veli da urbani mit o bijelom Božiću postoji samo u pjesmi Elvis Presleya i svim mogućim prepjevima iste. Da njegove statistike govore da je u Hrvata tek svaki četvrti Božić doista bijel. Ostali naslovi medija su standardno loši i predvidljivi. Korona ne spava. Igra nikad ne prestaje. Možete čitati o represijama i zatvaranjima u mnogim zemljama. Neki se čude kako se Švicarci žele namjerno zaraziti da dobiju one ausvajse da uđu u dućan ili kavanu. Da sav taj svijet vidi ovdašnje prizore ne bi vjerovao vlastitim očima. Sinoć se u Petrinji jelo i pilo na otvorenom. Svirala glazba, masovno se družilo, kavane radile do dva ujutro. Ausvajs nije trebao nikome.
Petrinja je jutros pusta. Mrtva i tiha. Tek poneki automobil prođe. Ili usamljeni prolaznik. Ovdje je i televizijska ekipa. Trojac oboružan digitalnom opremom traži nesnimljeni prizor očaja. Ne polazi im baš za rukom. Obilaze milijun puta srušeni centar i Nazorovu koja, kako je krenulo, dugo neće biti otvorena, a godine koje dolaze će dovoditi nove TV ekipe koje će uvijek snimati isti prizor. Mačka trči iz ruševine u ruševinu. Pa se malo šepuri sredinom ulice. U parku svira glazba s prikolice – pozornice. To je dio Adventa na kotačima, a večeras će na njoj zasvirati Robert Mareković sa Swingersima. Ovaj lik u svijetu glazbe je poznat po Fantomima – bendu s kraja osamdesetih kad je buknula rockabilly scena u bivšoj Jugi. Pitanje je da li se sjeća da je na srednjoškolskom igralištu koje će večeras biti iza njegovih leđa skoro vidljivo kroz ruševine održao sjajan koncert kad je tadašnja Radio Petrinja imala ekipu brijača koji su radili emisiju Viva Vox – nešto najbolje što se ikad dogodilo u eterima ovih prostora i šire.
A ja ne mogu bez nje. Svakog Božića. Svako to jutro mi kroz glavu prođu stihovi Marine – pjesme Prljavog kazališta. Houra je prije trideset i nešto godina napisao da je na Božićno jutro, sneno i mutno, u kaputu očevom koji je malčice preširok otišao na njena vrata da joj kaže baš da odlazi. U jednom dokumentarcu je ispričana i priča o toj pravoj Marini o kojoj Houra piše, a koja je otišla negdje daleko. U neku daleku zemlju. A i ja svako Božićno jutro prošpanciram petrinjskim ulicama i pjevušim te stihove. Ni ja ne mogu bez nje. Svaki čovjek ima neku svoju Marinu. Mada se potpuno drugačije zove.