Autor: Marjan Gašljević
Ispred mene na tanjuru za doručak tradicionalni „banijski bakalar“. „Mora se pojesti, nema švercanja,“ upozorava moja „direktiva“ dok ja brcam po tanjuru tražeći masnije komadiće. Tek je drugi dan kako je na meniju ovo tradicionalno banijsko jelo a meni već ide „na uši van“. A još, k tome, sama pomisao da ostaje na meniju dok se cijeli „bakalar“ pojede. Sreća je samo što nije baš sve u tradiciji pa je „bakalar“ nešto manji od tradicionalnih banijskih makar ja i ne bio neki „gazda“ koji bi se durio s „komadom“.
I tako dok ja njorgajući brcam po tanjuru iza mene na televiziji se vrte reklame. Umjesto da se zahvalim Bogu za ovo obilje preda mnom ja njorgam ne razmišljajući koliko ljudi, pa i u mojoj umirovljeničkoj zgradi, danas nema ništa na tanjuru ili nešto na što se ni Nadanova mačka ne bi osvrnula. O tim i takvim ljudima na televizijama nema mjesta. Nitko i ne spominje stotine tisuća hrvatskih građana u neimaštini. Nisu zanimljivi oni koji su prisiljeni po kontejnerima tražiti komadić hrane ili plastičnu bocu za koju će dobiti „nešto“ pa na što god to poslije potrošili. Dovoljno je vidjeti na kraju tržnog dana, uglavnom starčeke, kako sakupljaju natrulo voće i ostatke povrća ispod tržnih klupa s kojih su otišli prodavači. „Sakupljam lišće salate za svog papagaja,“ odgovara mi, skoro se ispričavajući, jedna postarija poznanica koju sam pozdravio u prolazu.
Kako, u stvari, pristupiti osobi u potrebi a da ju ne povrijediš jer većina njih je preponosna prihvatiti „miloštu“ posebno umirovljenicima koji su proveli cijeli radni vijek radeći, na svoju nesreću u nekoj „lošijoj“ firmi s malim plaćicama, pa ih je odlazak u mirovinu bacio u siromaštvo. Ta, oduvijek su samo „birani“ mogli raditi u „šik“ firmama a ta je tradicija onih „mračnih“ vremena nastavljena i danas u zori demokracije. I osobno mi je, i ako ni sam nemam previše, u nekoliko navrata bilo izuzetno neugodno kada sam dobrim poznanicima, za koje sam znao da im u tom trenutku ne cvjetaju ruže, ponudio „nešto“. Kada sam otpravljen s vrata bio sam izuzetno tužan znajući da sam pristupio u najboljoj namjeri. Netko će kazati „zašto niste išli preko karitativnih organizacija“? Na žalost, posebno u ovoj tragediji koja je pogodila naše područje, imao sam prilike vidjeti otužne i poražavajuće slike i postupke koji su mi za sva vremena bacile sumnju, u najmanju ruku, na te organizacije.
I dok se na televizijama vrte reklame na kojima „nema Božića ako ne kupite to i to“ i onda „ako to kupite, to nije sve, dobiti će te još to i to.“ I taman si mislim kako ću preživjeti blagdane bez „toga i toga“ a onda euforičan reporter izvještava o gužvi i centru gdje se slavi u „Božićnom ozračju“ ali i to nije sve jer se isto tako slavi na susjednom trgu, i to sve zahvaljujući epidemiološkom Stožeru, dva sata duže. I tako dok se cijela Europa zatvara zbog ponovnog razbuktavanja epidemije naši su stručnjaci zaključili da virus ne zna na sat pa će ga pustiti dva sata dulje što neće puno utjecati na zdravlje ali će popraviti „krvnu sliku“ ugostiteljima koji po cijele dane „cvile“ pred kamerama.
U cijeloj toj papazjaniji suprotnosti i nelogičnosti jedini mi je, nekako, glas razuma bio kratak intervju nadbiskupa Hranića jednoj Televiziji u kojem se je osvrnuo na antivakserske pokrete kao i na stalnu prepirku hrvatskog državnog vrha. „”Nažalost, neki pri tome ne skrivaju svoju crkvenost, štoviše, nose slike Blažene Djevice Marije, javno na trgovima mole krunicu i tako dalje. To ide sve dotle da možemo govoriti i o zloporabi kršćanskih simbola. Moram priznati da ne mogu razumjeti takvo ponašanje.
Ne mogu ga jednostavno razumjeti. Koristim i ovu prigodu da pozovem sve naše vjernike da budu razumni, da znamo prihvaćati smjernice Pape, mjerodavnih crkvenih institucija i da poštujemo znanost te da ne srljamo u društveni nered i anarhiju u čitavom društvu”.
Možda, kada budemo nosili na kontejniranje viškove s blagdanske trpeze, promislimo da li smo i sami potpali u tu nekakvu konzumerističku blagdansku euforiju izbombardirani privlačnim reklamama i, u stvari, da li nam je i što sve to trebalo. Što smo, na koncu, ako smo već vjernici promišljali tijekom adventa?