Autor: Marjan Gašljević
Niti u najgoroj noćnoj mori ne bih pomislio da će mi nedostajati saborske sjednice. A, evo, nedostaju mi. I zvončari i dondolaši su počeli tjerati mračne sile po Grobinštini i tako otvorili vrata Trećoj republici u kojoj je sve normalno pa i ono najnenormalnije. E, dragi dondolaši i zvončari, malo ste okasnili jer u našoj Republici odavno je sve normalno, a i one najmračnije sile se ne boje vaših rogova, lubanja i lupanja.
Najnormalnije je, eto, da saborski zastupnik u Hrvatskom saboru sudjeluje u proslavi, u njihovoj zemlji nelegalnog, Dana republike Srpske kao dana u kojem se slavi egzodus Hrvata s njihovog područja. Normalno je i da je taj lik sa svojim političkim sljedbenicima ključan koalicijski partner stranke koja voli polagati pravo na „jedino pravo hrvatstvo u Hrvatskoj“. I to je onih 77 ruku u Saboru na koje je Plenković izuzetno ponosan i baca u lice rukavicu s „ja mogu što god hoću“. U sklopu tog derneka otkriven je i spomenik majoru Tepiću. To Vam je onaj lik koji je digao sebe i svojih deset vojnika u zrak u Bjelovarskoj Barutani sam grad Bjelovar, i ako se velikim oštećenjima, spašen je od uništenja hrabrošću Hrvatskih branitelja što su platili s 11 života. Istovremeno većina tih branitelja prešutno podržavaju „ja mogu što god hoću“ pa makar to bilo i „slavljenje“ Tepića i onih koji misle kao on.
Najnormalnije je, eto, da se 27 godina po završetku Domovinskog rata u tri godine pojavi preko 7 tisuća novih branitelja i skoro 6 tisuća ratnih vojnih invalida. I to će Hrvatsku godišnje koštati nešto malo manje od milijarde kuna. Ti će se troškovi uklipiti u troškove Mirovinskog sustava u kojem grca preko 800 tisuća umirovljenika na granici i ispod granice siromaštva. Oni su, na svoju žalost, radili i radom zaradili te jadne mirovine koje im jamče preživljavanje u bijedi i siromaštvu. Za one koji su radili i radom zaslužili mirovine novca nema ili im se bacaju samo mrvice uz bezobrazno napuhavanje „pa povećali smo vam mirovine“ a znamo da su te mrvice iz zakonske obaveze usklađivanja mirovina. Pljuvanje u lice braniteljima koji su zbilja bili na crti bojišnice i većina njih nije ostvarila gotovo nikakva prava, a bili su toliko moralni da nisu krenuli nekim krivudavim putevima da bi se dočepali invalidnosti i masnih prinadležnosti kao, recimo, jedan moj poznanik čija je okolnost stradanja „u obrani RH upiknuo se na čavao“, je i skrivanje Registra branitelja ali i „komisija“ i likova koji danas odobravaju iste te invalidnosti. I ako i ti podatci ne bi ništa promijenili već bi samo pojačali ono što odavno znamo, „jebite se, dakle, ja mogu što god hoću.“
Najnormalnije je, eto, da guverner HNB i njegova družba trguju vrijednosnicama novčarskih kuća koje nadziru i itekako znaju njihovu „krvnu sliku“. Sve je po zakonu, kažu. Mnogi, pak, slute da će te marifetluke propitivati Europski penalni financijaši od trenutka kada Hrvatska valuta postane euro. Nešto kao trenutna priča s EPPO i OLAF-om. Što kazati do li „subito santo“. A kada postaneš „santo“ to ti je stečeno pravo.
Najnormalnije je, eto, i sve ovo što nam se dešava s epidemijom korone. Dok nam je išlo u korist pune su nam vijesti bile. „Kavica.“ „Šušur.“ „Lipota.“ A onda je došlo „gur – guzi“, pogubili se krajevi konaca i nitko više ne hvata kontakte a, bome, ne zna se ni tko, ni koliko, ni kada bi trebao biti u izolaciji ili samo izolaciji. Jebiga, ispada mi, nekako, da je lakše s dva svjedoka doći do statusa branitelja nego do PCR testa koji ti, na koncu, ništa ne znači.
Najnormalnije je, eto, da dokazano nesposobni ministar graditeljstva javno kaže da „nisu na Baniji sagradili niti obnovili niti jedan objekt porušen u potresu“ a da mu se šef odmah osovi na zadnje noge te javno obznani da će ga „braniti i obraniti sa svojih 77 ruku“ ma tko što prigovarao i zahtijevao opoziv. A bokci na Baniji koji se smrzavaju u kontejnerima i bore sa svim mogućim „frižima“ novo uspostavljene divljine će i tako što umrijeti, što iseliti. Čemu na njih uopće trošiti novac kada je dovoljno da kvartalno kog njih svrati netko od političke elite, pa i taj Horvat, i obznani im da će se „obnova ubrzati“ a ljudi povjeruju, i vjeruju, i glasuju. I onda još dodaju da je za ubrzanje „nula“ kriva „svjetska kriza i epidemija“ a, dokazano empatični, Banijci slegnu ramenima i kažu „ima, eto, i potrebitijih od nas.“ Kao guverner Vujičić, recimo, ili njegova zamjenica Sandra.
Na žalost, eto, nama na Baniji postalo je normalno i da se skoro svakodnevno zemlja zatrese, ono, kao da kaže „eto, i ja mogu kad god hoću“. „Svjetska je kriza i epidemija,“ koga briga za stotinjak tisuća Banijaca na rubu živaca.