Autor: Marjan Gašljević
I to me je, eto, sustiglo. Neplanirano. Danima sam nestrpljivo očekivao da se „uvaženi“ vrate sa zimskog ferija pa da u hrvatskom političkom životu uhvatim nešto „safta“, a ono ćorak.
Sa svojim sam malcima u ovih dvije godine epidemije isprobao svašta. Od onog famoznog lockdowna kada su bile strašne brojke čim bi bilo više od deset zaraženih a policija nas natjeravala s igrališta, kupališta, šuma i livada pa smo morali u „partizane“. Odlazili bi se igrati i istraživati po Lonjskom i Odranskom polju, lutali bi bespućima toka Petrinjčice, Maje, Gline i lokalnih potoka. Isprobali smo i TV varijantu on line škole ali i beskonačno zapetljanom izmjenom e-meilova. Ovaj ponedjeljak kada famozne korona brojke, kažu iz Stožera, i nisu nešto loše, tek oko 10 tisuća, zbog nekoliko pozitivnih klinaca i klinceza završili smo, po tko zna koji put, u kućnom pritvoru, ili ti samoizolaciji. Priznajem, eto, glup sam. Ne razumijem „dobre“ od „loših“ brojki. Ne razumijem hvatanje kontakata, tko koga hvata, kada, gdje, kako i zašto. Ne kužim, nešto, ni izolaciju ni samoizolaciju. Tko, kada, koliko.
Sve u svemu, kužio ili ne, od ponedjeljka sam sa svojim malcima u „zoom“ školi. Okružio sam se gadegatima. U svakom kutku stana blinka neko oko kamere ili deba mikrofon. Malci se povaljali na tepihu, prekrižili noge i tapkaju po svojim mobitelima: „Deda, jesi li me ulogirao?“ Šta ulogirao, na rubu sam da me šlogira. Minutu prije početka nastave Matko (mlađi dio dua) zaskoči na stolicu ispred svog laptopa, klikne nekoliko puta na neke ikonice i ukaza se na ekranu učiteljica okružena slikicama svojih učenika koji veselo galame svatko za sebe i svoj račun. „Matko, kako si to riješio?“ Dovikuje se s ekranom a meni rukicom pokazuje da se maknem i nestanem iz sobe. Malo sam ljutit dok stojim u hodniku razmišljajući gdje da se sklonim: „Nisi ti, deda, za to.“ Tješi me Luce s poda tapkajući po svom tabletu i rukom mi pokazujući da se maknem. „Em ti takvu školu!“ Prevrnem se na krevet u spavaćoj.
Odjednom krš kod Matka. Kutija s olovkama i bojicama rasula se po cijeloj sobi. Lik je ugasio kameru da učiteljica ne vidi što radi, a radi nekakav papirnati avion dok se ona lomi crtajući pravce po ploči. Rasuo se i pribor za geometriju i još ponešto. Gumice su, naravno, odskakale u najskrivenije i najnedostupnije dijelove sobe. Iskolačio on oči na mene i pokazuje da pokupim prosuto a on, kao, „radi“.
A što ću. Spustim se na sve četiri i krenem u sakupljanje razasutog. Još mi lik prstom pokazuje da budem tiho. Provirim preko stola a on se krevelji u isključenu kameru. Ljutito trznem glavom kao da mu zaprijetim i nosom sastavim u tvrdi rub stola. Polete mi suze na oči od bola a nosina prokrvari. Lik stavi ruku na usta i lomi se na stolici od smjeha. Popizdim. Zagalamim na mangupa a omakne mi se i nekoliko nimalo „nježnih“ psovki. I dok se lik kliberi učiteljica s ekrana malo povisi glas: „Deda Marjane, mikrofon vam je uključen.“ Lik cvili od smjeha na stolici i ne pada mu na pamet da klikne na „mute“, baš naprotiv, klikne na „camera“. Smije se i učiteljica a i klinci dok krvavog nosa izranjam ispod stola.
Koja škola. Slijedi sat Hrvatskog jezika. Zanimljivo, tema je „Gregov dnevnik“. I u Gregovom dnevniku starci prolaze, otprilike, kao ja danas.
Matko je za dana zapisao: „Zoom škola je baš super. Najviše mi se sviđa što nema zadaće a više od toga jedino što mogu učiteljicu isključiti kada ja hoću.“