Zbog trulih jaja u rešt

Autor: Marjan Gašljević

Zbilja smo u modernoj Hrvatskoj već svašta čuli i doživjeli. Vitez i njegov Antun Tun su male mace koje mrak grabe loncem. Današnji hrvatski junaci loncem, šta loncem, bagerom, grabe hrvatsko društveno dobro i to je, kažu, dobro. 

Doživjeli smo, eto, i čudili se kada je osuđen pas (cucak) zbog lajanja. Kako u Hrvatskoj nema zatvora za pse nismo dobili obavijest kako je nad nesretnim psom izvršena kazna jer u Hrvatskoj, uz časne izuzetke, svima presuđenima kazna se mora izvršiti. Tako je i baba Minka završila iz rešetaka jer je teško ugrozila hrvatski monetarni sustav prodajući grincajg i vlastitog vrta ali bez fiskalne blagajne, higijenskog minimima i ostalih stotinjak papira koje treba imati svatko, čast izuzecima, koji nešto prodaje. Slično nekako prošla je i baka koja je uhvaćena u nelegalnoj prodaji nošenih hlača svog pokojnog muža. Čvrstu šapu Hrvatske pravne države iskusio je i tamburaš pjevajući bećarac lokalnoj policajki čiji je čača, gle čuda, šef policije. I ako u pjesmi spomenuo nije imena već samo bluzu i guzu lokalna braniteljica vlasti, čudoređa i svega ostalog prepoznala se u te dvije obične imenice koje čak nisu bile potkrijepljene epitetima. E da jesu, recimo, „raskopčana bluza“, „pozamašna guza“ nesretni primaš vjerojatno bi bio strijeljan, onako, partizanski, u najbližem jarku. 

Istovremeno Hrvatska se brine o svojim političkim elitama kojima ovakva inkriminirana ponašanja istrijanskog cucka i drhtave babe Minke sigurno mogu samo štetiti kako narušavanjem ugleda tako i duševnim bolima. Partijski gojenci, naime, nisu vjerovali u postojanje duše, nisu znali što je to i čemu to služi. Bar su ih tako učili njihovi stari. Saznavši, u ovoj novoj, podatnoj državi da se na duševnim bolima, posebno ako si vlast, može dodatno zaraditi odmah su požurili priznati „dušu“ koju i sami, eto, imaju pa u slijedećem koraku utužiti za boli koje im nanese baba Minka, istarski cucak, međimurski primaš i ostala hrvatska kriminalistička družina. 

I dok se spomenuti hrvatski politički junaci trude savladati – zagrabiti mrak, i u tom svom predanom radu izgaraju Narod to jednostavno ne razumije. Lijepo im je premijer „u bebu“ rekao da je „problem sofistificiran“ i da „Narod to ne razumije“. Naravno da narod ne razumije da je normalno da guverner i ekipa koji nadziru rad banaka trguju njihovim vrijednosnicama. 

Za narod je sofisticirana i činjenica da premijerov najbliži suradnik dobije državni stan za siću najma a par kilometara dalje mu je godinama prijavljena obitelj dok je on sam prijavljen  stotinama kilometara dalje. Ako lik na tom položaju ne razlikuje što je „prebivalište“ a što „boravište“ i koje obaveze iz toga proizilaze onda ga jebi. Strijeljati cucka na licu mjesta. 

I slavni Bane Jaglac umočio se nešto oko stana. Umočio se i oko učilišnog hotela. Umočio se i s avionima. Umočio se i s inspekcijom. Umočio se tko zna još s čim i s kim? Malo je od šefa dobio odmora a uskočio je vatrogasac Sanader. Pita gdje je predsjednik. Naravno, kada gori dobar vatrogasac prvo pita gdje su mogući stradalnici. 

One „stare kante“ od Bradley-ja, dok se Bane odmara, ipak kupuje osobno premijer. Naravno, kada on kupuje to je druga priča. Bradley-i više nisu „stare kante“ a i jeftiniji su. Kako i neće biti jeftiniji kada hrđaju 5 godina čekajući da se Hrvatska vlast odluči kupuje li ih ili ne. Bradley-i su bili i tada od Amera već otpisani tako da ne bi čudilo da prije nego uopće izađu na poligone za vježbu po njih dođe C.I.O.S.

Zanimljivo, svekolika vlast polomiše se tražeći gdje je nestao Predsjednik. On, pak, trola Frku pričom o Trevisiu i traženju „mjesta boravka“. A gdje je nestao ministar Horvat? Nema ga danima. Šef ga ček ne brani da „ubrzava obnovu“. Priču o 5 milijardi i obnovi treba pod svaku cijenu zašuškati. Govore, 5 milijardi i nije neki novac. I nije. Posebno kada ga popušiš. Na ruku im ide i ovo nešto malo snijega. Zabijelio Baniju. Idila. Čak ni cucki ne laju. A kud će, jadni, lajati kada ih radi toga sude i zatvaraju. 

„Zalajao“ je, u zao čas, neki starček od 72 godine rekavši što misli o vlasti i premijeru.

Mislim da je to bilo 76. godine kada je u Sisak dolazio drug Tito. Naravno, to je bila vijest. Uzjebali se sisački milicajci, pohvatali i pozatvarali ono nešto pijanaca i prokazanih protivnika režima, ispeglali uniforme, utegli pendreke i opasače pa da se drug Tito dočeka. Kad ono, tog jutra dočeka, zadimi se iz sisačkog silosa. Novosagrađeni ponos Siska, ne znam kako se tada zvao, preko kojeg se Tito trebao prevesti u pravcu Željezare hitro je zatvoren zbog činjenice da je silos tridesetak metara dalje. Tito je došao, mnogi su pljeskali, bacali cvijeće i mahali zastavicama. Tito je otišao. Komunalci su po meli zastavice i karanfile a vatrogasci pogasili silos. Ljudi su šaputali, milicajci rondali i priča je završila. Znam samo da je milicija, i prije i poslije Tita, lovala i vodala samo neke mlađe rumonje. Starčeki su čutali. 

Nesretni starček u Zadru napisa: „Triba ga dočekat pokvarenim jajima, njega i njegove poltrone.“ Ma ne za Tita. Za Plenkovića. 

Ubuduće, kada netko od viđenih političara bude dolazio u Sisak, sva ću jaja dan-dva prije pobacati. Neće mene netko za jaja hvatati.