Autor:Dejan Kovač
Prema Gallupu, u zadnjih 50 godina povjerenje u medije je palo sa 72% na 36% i ova trenutna pandemija je samo produbila krizu…Iako su podaci za SAD, vrlo slični su rezultati diljem svijeta.Bilo bi zanimljivo pogledati koji su intrinzični razlozi za nepovjerenje u medije?Zanimljivo je da nikog ovaj trend u razvijenim niti u manje razvijenim državama ne zabrinjava. U svakodnevni glavni izvori informacija 63% osoba ne vjeruje…
Ako smo kao civilizacija gradili određene strukture da bi civilizacija bila funkcionalna, kako da određene institucije nemaju visoko povjerenje u društvu? Da li je do insititucija ili tipa informacija?Bilo bi zanimljivo vidjeti u koji tip informacija vlada najveće nepovjerenje. Prilično sam siguran da svi vjerujemo vijestima iz sporta i zabave, dok vijesti koje stvaraju skepsu dolaze iz kompleksnijih sfera poput ekonomije, znanosti, politike, itd.Svi vjeruju da Kim Kardashian ide na svoju 4. dijetu , ali ne vjeruju mnogi u postojanje klimatskih promjena ili trenutno učinke cijepiva.Razlog tome je da kako raste kompleksnost pojma ili fenomena koji se prenosi putem informacijskih kanala, tako se i ISTINA gubi u bespućima mogućih obrazloženja. Tako da smo u zadnje vrijeme s porastom utjecaja društvenih mreža mogli vidjeti inflaciju quasi stručnjaka i teoretičara zavjera. Istraživanja pokazuju da su društvene mreže značajno povećale kreaciju tzv. “virtualnih kultova” – virtualne mikro-socijalne sredine koje okupljaju osobe jednakih uvjerenja. Većinom su ta uvjerenja protivna tzv. “mainstream uvjerenjima” i pozivaju na elitizam. Elitizam u kojem su oni “the good guys”, a “zločeste elite” putem mainstream medija pokušavaju ispuniti nekakav svoj cilj. Često se koriste termini poput “slobode govora” i poziva na slobode izražavanja ne bi li se opravdao narativ i borba za pravdu. Naravno, svatko ima pravo i slobodu da govori, makar i ne bio u pravu, ali mi kao društvo bi trebali moći razlučiti ispravno od pogrešnog…
Preporučam knjigu:”Kad proročanstvo propadne” (When Prophecy Fails) klasično je djelo socijalne psihologije objavljeno 1956., s detaljima studije o maloj religiji NLO-a u Chicagu pod nazivom “Tragači” koja je vjerovala u skoru apokalipsu. Autori su se posebno zainteresirali za mehanizme suočavanja članova nakon što se događaj nije dogodio, usredotočujući se na kognitivnu neskladu između vjerovanja članova i stvarnih događaja te psihološke posljedice tih nepotvrđenih očekivanja.Hrvatska je puna takvih primjera, od trenutne pandemijske situacije do meni možda najdražeg i najpoznatijeg narativa 90ih o “zločestom stranom kapitalu” koji želi nama oteti sve hrvatsko. Sve pod lažnom prizmom patriotizma, da se pretvorba i privatizacija mogu provesti pod paskom “domaće klike”. Bilo je još takvih primjera ekonomske katastrofe. Doduše, ovo je malo i obrnuti primjer, jer tada je cijeli mainstream bio upregnut u tu agendu. Rijetki su se borili za slobode mediija i govora.
No, što se dogodi kada je većina kao u ovom slučaju podložna “teorijama urota” u vlastitu korist?30 godina nakon, mi Hrvati proživljavamo kognitivnu disonancu, lagalo nam se da smo veliki i jaki, a odselilo se 400 000 građana i uz bok smo sa Bugarskom…Zato su građani mrzovoljni, “nikakvi” i ne vjeruju u bolje sutra. Potreban nam je “šamar istine” da se prizovemo i krenemo ponovo na pravi put. Dok šamar ne dođe, nećemo se ni pokrenuti.