Autor: Marjan Gašljević
„Pompeji nisu ni do danas obnovljeni,“ mogao je slavodobitno izjaviti ministar Horvat na kritike oko obnove potresom porušenih područja u Hrvatskoj. I tu priča završava. Horvat je ministar graditeljstva, Medved šef Stožera za obnovu Banije i potpredsjednik Vlade a Plenković premijer. Banija je pak razrušena i dok je njih, bar tako izgleda, takva će i ostati.
Da li ste zamijetili da zadnjih dana nitko više čak niti ne spominje Baniju, Banijce i njihove tegobe? Vani je i ispod minus deset ta tko će na tom minusu bauljati po Baniji? Horvatova ideja samoobnove koju je, bez srama, spomenuo na tragu je razmnožavanja amebe. Možda je i sam nastao na tom tragu?
Standardno „tuče“ se oko korona virusa. Što još nismo čuli o virusu, sojevima, covid potvrda, izolacijama i samoizolacijama i što više čujemo manje znamo. Ma i ne trebamo znati, držimo se one stare „kud svi Turci tud i čopavi Mujo“, a tko preživi pričati će.
Svojevremeno jedna mi se baka požalila da uopće ne „pali“ televizor, „samo me straše“, opravdava svoju odluku o ne gledanju televizije. Zbilja, corona je već postala normalna i, nekako, domaća. Ma tko se više boji corone? Strah, međutim, potiče iz stalnih prijetnji velikim poskupljenjima, najviše, energenata. Nisu to više poskupljenja od pet – deset posto. Priča se a i vidi da su postotci trocifreni. I tristo do petsto posto.
A da je strah opravdan jasno je iz paničnih reakcija hrvatskih političara. Njihova nemušta objašnjenja i promišljanja oko rasta cijena prvenstveno energenata još više plaše građane. Notorni ministar (t, ć.) danas kaže: „Za skupi plin u Zagrebu kriv je Tomašević, a za skupi plin u Hrvatskoj krivo je tržište.“ Petrinjska Magdalene će izgleda postati slavna poslije svoje izjave da je za nepostojanje obnove „kriva svjetska kriza i epidemija“. Moći će, komotno, zaštititi svoju ideju i ubirati tantijeme za svako ponavljanje „ničega“.
Notorni (t, ć.) se u ovih godina od kada se muva po Vladi izjavio već toliko bedastoća, od svih onih priča oko INA-e, da bi s pričama oko cijene plina „zapečatio“ svoju „brigu“ za građane, a građani moraju itekako strepiti od računa za plin i električnu energiju koje su već na najteži način osjetili poslodavci s prvim ovogodišnjim računima. Previše je tu priča oko plina koje ćemo tek vidjeti a, uglavnom su, posljedice promašaja hrvatske politike oko tzv. energetske ovisnosti. Kurčili su se s LNG terminalom a sada vidimo a još ćemo tek vidjeti našu „neovisnost“ koju nam LNG pruža. Misli li (t, ć.) da se LNG puni samopunjenjem kao Horvatova samoobnova? A da je rukovodstvo Zagrebačke Plinare „zajebalo“ stvar ne kupivši plin kada je bilo vrijeme jedna je od prvih stvari koje smo znali i prije nego je Tomašević zasjeo u gradonačelničku fotelju. I tu nema pomoći a njihovo neznanje platiti će građani kao i u mnogim drugim situacijama širom Hrvatske jer, na žalost, biramo i uvijek izaberemo uglavnom nesposobne, nekompotentne, tulave i samožive političare po principima Dunning-Krugerova sindroma.
Pored svih tih zala koje su se navalile na Hrvatsku samo nam je još trebalo prepucavanja oko vanjske politike. I to nimalo bezazleno. Plenković je minutu prije dvanaest „kupio“ Bradleye od Amera nakon 5 godina promišljanja. Da li su ti Bradleyi oni s kojima je priča počela prije 5 godina ili neki novi model ne znamo ali znamo da će ih „dorađivati“ Đuro Đaković. Hoće li ih samo „farbati“ ili će na i u oriđiđi pleh ugrađivati sve ostalo nikada, vjerojatno, nećemo doznati kao niti ugovor i cijenu Rafala što čak ni Sabor ne smije znati. Ma koga briga Hrvatska je galantna zemlja koje se samo tako odrekne 5 i nešto milijardi za obnovu da bi se brinula oko 200 milijuna za Bredliye.
No, ni to nije sve. Na količinu dobijete još. I to besplatno. I tako, eto, to „uber“ dobismo i lom oko činjenice tko „druka“ za Rusiju a tko za Ukrajinu.
Ne radi se o nikakvom bezazlenom zveckanju oružjem i to tu nedaleko. To „nedaleko“ odražava se i u našem najbližem susjedstvu. Skakuću poklopci i na „balkanskom loncu“.
Hrvatsku vanjsku politiku po Ustavu sukreiraju Predsjednik i Premijer. A što ako „baba krene šumom, a djed autoputom“? E upravo smo se našli u takvoj nekakvoj situaciji. Predsjednik se „odredio“ za Rusiju a Premijer za Ukrajinu. Emi ti takvo sukreiranje. Od Premijera smo čak čuli i nešto na tragu bojnih pokliča kao „on bi poveo vojsku“ a Njegov bi Bane, valjda, zrakoplovstvo i to baš na Rusiju. Predsjednik pak ne da na Rusiju. „Hrvatska vojska se neće u to miješati.“ Premijer je, naravno, kad već s njima raspolaže na Predsjednika poslao svoje džukele a ovaj, tužan i sam, čumi na Pantovčaku sve čekajući kada će ga u ovom sukreiranju rastrgati ili će naći neku treću varijantu „u interesu Hrvatskog naroda“ pa ma kako to ispalo.
Sve to skupa, ipak, nije tako bezazleno a, mislim, ipak je daleko složenija činjenica da Predsjednik i Premijer istupaju prema Svijetu dijametralno suprotnim politikama od Ruskih izjava o „brizi za fizičku sigurnost Hrvatskog Predsjednika“.
Tko to upravlja Hrvatskom i kuda nas to vode?