Autor: Marjan Gašljević
U protekle dvije godine ovu smo frazu, „iduća dva tjedna su ključna“, čuli smo preko nekoliko puta. U stvari ta nesretna pandemija svela se, izgleda, samo na beskonačno ponavljane fraze. Na žalost niti dnevna politika nije otišla dalje od beskonačnog ponavljanja fraza najčešće kopija riječi „velikog vođe“ ma gdje to i tko bio. Ne, nije to samo Hrvatska svakodnevnica. I svi drugi širom Svijeta lutaju izgubljeni u istovjetnim frazama a ljudi umiru. Umiru i bogati i siromašni. Umiru kako se kome zalomilo.
Negdje prije dvije godine na samom početku epidemije dragi prijatelj, infektolog, u razgovoru mi reče: „Znaš, od ovog virusa ne treba praviti dreku. Svi ćemo oboljeti od njega s tim da netko to neće niti zamijetiti, drugi će, pak, odbolovati s slabijim ili jačim simptomima a neki će, na žalost, i preminuti.“ I to je, otprilike, to. Kvaka u toj cijeloj priči, čini mi se, da je trebalo na virusu enormno zaraditi ali i presložiti određene političke i društvene odnose. U prilog toj tvrdnji idu brojke zemalja koje su imale čak i dijametralno suprotne pristupe pandemiji. Kada se podvuče crta otprilike je isto ili tu negdje.
Nakon dvije godine iskustva s pandemijom čini mi se da virus još uvijek „blago“ vodi. Mutira i krivuda dok „treneri“ protivničke ekipe uglavnom nagađaju. Te hoće, te neće, sve do nade da će si virus, nešto kao Rusi, zabiti autogol u zadnjoj minuti a mi pobijediti.
Saznanje je, međutim, ili mi se čini, da su se ljudi jako promijenili. Nestalo je radosti i smijeha. Nestalo je međusobne tolerancije i one najsitnije mrvice poštovanja i uvažavanja. Svi nekoga „naganjaju“, psuju, pljuckaju, opanjkavaju, … Nisam siguran da je ikada u javnom govoru bilo toliko ružnih konstrukcija koje su, u stvari, postale jedini čimbenik politika.
Da je za takvo stanje odgovoran samo virus siguran sam da nije. Naravno da smo, zbog virusa satjerani u raznovrsne izolacije, najjednostavnije kazano, kolektivno popizdili, a kada dođeš u takvo stanje nije ti potrebno mnogo poticaja činiti i stvari koje su ti donedavna bile nezamislive. Za takvo stanje uvelike su krivi i odgovorni mediji kojih se je toliko „nakrcalo“ da je teško izbjeći poplavu informacije koje šire. Danas, na sreću ili nesreću, skoro i najjadnija vukojebina ima internet gdje na kraju „žice“ čuči neki sveznalica spreman se uhvatiti u raspravu o ama baš svemu i svačemu. I sve to, od onih nešto odgovornijih medija do fak news stranica, netko čita, pročita i izvuče svoje zaključke. Dok se društvene mreže nisu razvile kao danas znalo se točno koje su „novine“ žutilo i tako im se pristupalo s tim da baš i nisu dosezale tamo negdje „iza devet gora“. A na koncu i za baviti se „žutilom“ postojali su kriteriji. Danas, na žalost, svatko može objaviti svašta i to prolazi i prihvatljivo je sa ili bez rezerve a i odgovornosti. Teško je i povjerovati kakve sve priče, ili ti vijesti, „prolaze“ u javnosti.
S druge, pak, strane danas je sve roba i sve je na prodaju. Tako i „dnevna doza vijesti“. U inflaciji medija i cijena vijesti kao robe postaje sve jeftinija. Ako imaš para, jednostavno, nema te priče koja neće „proći“ i koja će, takova kakva jest, biti konzumirana. Sama „prodaja muda pod bubrege“, to već svi znaju, je nauka koja je opakija i od nesretnog virusa kojeg smo okrivili baš za sve.
Svjedoci smo svakodnevnog nabacivanja blatom i drekom u političkoj javnosti kada istinita vijest nema šanse izaći na svijetlo dana.
Neki je dan, primjerice, u Sisku odigrana hokejaška utakmica na kojoj je u gledalištu bio i Predsjednik RH. Sjatili su se svi mediji. Škljocali su fotići, zujale kamere, mahalo se mikrofonima i gadegatima za snimanje. Rastrčali se novinari i „novinari“ koji će prije na svom mediju „pustiti“ davno prožvakane priče ali u toj strci nigdje, ama baš nigdje, nije spomenuto tko je igrao protiv koga i koji je rezultat.
Usput, igrao je KHL Sisak protiv HKMK Bled pobijedivši s rezultatom 4 : 1 u IHL ligi.
Nema veze, za sve je, na koncu, „kriva epidemija i svjetska kriza“, a ima nešto i u Dunning-Krugerovu sindromu.