Valentinovski intervju s pjesnikinjom ljubavnih stihova Majom Šiprak

Autorica: Sanja Beraković

POEZIJA JE UTOČIŠTE ČOVJEČNOSTI

Valentinovo, praznik ljubavi, mnogi će obilježiti intimnom večerom uz svijeće, cvijeće i znakovite darove – možda i satima lutajući ne bi li ih pronašli na policama trgovina. Pri spominjaju darova za ljubav, na pamet mi pada Prevertova pjesma „Za tebe ljubavi moja“

Išao sam na trg ptica
I kupio sam ptice
Za tebe, ljubavi moja

Otišao sam na trg cvijeća
I kupio sam cvijeća
Za tebe, ljubavi moja

Otišao sam na trg željeza
I kupio sam okove
Teške okove
Za tebe, ljubavi moja

A zatim sam otišao na trg roblja
I tražio sam tebe
Ali te nisam našao
Ljubavi moja.

Ljubavi poklanja darove, ljubav veže okovima, ne prestaje tragati za ljubavlju – pati za ljubavi, vjeruje u ljubav, ispisuje čežnju.

I sama ljubavna poezija je dar. Iako se isprva čini da je pjesnik daruje svijetu, ponajprije njome dariva samoga sebe – uvijek gladan i žedan ljubavi, sklada, ljepote, gladnim srcem promatra svijet i u njegovim očima svijet raste kroz ljubavni stih. Stoga je i zbirka ljubavne poezije iznimno znakovit dar za Valentinovo, a razumjet će ga i srcem prigrliti upravo „ona prava“ osoba kojoj smo darovali i srce.

Pjesnici ljubavi žive ovdje pokraj nas, pod krinkom običnih ljudi, običnih zanimanja i života. A kad se krinka kao koprena skine i zavirimo u njihov svijet stihova ukoričenih na policama knjižara i knjižnica, čudimo se i uživamo u bogatstvu koje samo pjesnik može istkati u svojoj nutrini posvećujući boli, čežnji i patnjama zlatnu nit kojim ih oplemeni i iznjedri u svijet.

Pjesnikinju Maju Šiprak imali smo prilike upoznavati tijekom proteklih deset godina kroz njezine poetske zbirke („Žena u Meni“ – 2012.; „Kapi Života“ – 2012.; „Usana Pečat“ – 2013.;  „Boje tvojih dodira“ – 2014.; „Nebo je granica“ – 2014.; „Vatra jasnog pripadanja“ – 2016.; „Okus opore svile“ – 2019.; „Poezija pod jedrima“ – 2020.; „Spokoj mojih nemira“ – 2021.), a tek kroz nekoliko razgovora s autoricom kao našu sugrađanku i ženu koji svijet doživljava domom ljubavnih stihova.

Maja Šiprak

Majo, gdje živi tvoja poezija?

Moja poezija živi svuda oko nas, u žuboru vode ili šumu valova, u nasmijanom djetetu ili u oku usputnog prolaznika, u krilu jastreba ili na latici cvijeta, u svima onima koji nas i nesvjesno u životu i kroz život dotaknu.

Pišući poeziju stvaram nešto vrlo osobno, rišem emocije na papir bijeli, a misli, želje i htjenja prelijevam u pisanu riječ. Otvaram dušu, odnosno, čistu emociju koju oduvijek i zauvijek živim. 

Ima li poezija obilježja svoga tvorca? Razlikuje li pjesnika i pjesnikinju?

Pišem od djetinjstva, ispočetka iz djetinje potrebe da se književnim izričajem odmaknem iznad onog „kuhača, metla i potomstvo“ što se očekuje od žene. Mnoge godine nitko nije znao da pišem. Svijet je za mene saznao s pojavom interneta, odnosno društvenih mreža, blogova i sl.  Pjesme su nastajale i gomilale su se po ladicama… Ispalo je da sam tako nesvjesno brusila zanat pjesnikinje.

Pisanje pjesama ne gledam kao posao, nego kao poziv, akt čiste ljubavi prema pisanoj riječi. Kao zaposlenoj ženi i majci, kronično mi manjka barem nekoliko sati u danu da učinim sve što bih htjela. Zato, na kraju dana, sjednem za stol i prepustim se bijelom papiru i olovci.

Ne živi se od pjesništva, ali je dio krvotoka – imaš ga u sebi i idealistički ga daruješ nastojeći emocijama mijenjati svijet. Je li teško živjeti s poezijom u današnjim vremenima?

Pjesnici su od ostataka svijeta drukčiji po tome što zadrže dječji pogled, tako da se opet i iznova „mogu čuditi svijetu“. Ne smiješ odrasti u potpunosti, moraš zadržati taj pomalo infantilni stav prema svijetu.

Živimo u svijetu bez vrijednosti, a čovjeku treba oslonac. Emotivci u takvom svijetu uvijek gube. Zato postoji umjetnost, zato postoji poezija – kao utočište za čovječnost, one koji ne mogu, niti hoće „po pravilima“. Uvijek sam na svojstven način živjela i doživljavala svijet oko sebe. A za to se plaća cijena, ponekad previsoka. Ali ne žalim. Da moram, ja bih i opet po svom. Čovjek uglavnom priča o onom što nema.  Ne pričam previše, već pišem o čežnji, protestu, željama, htjenjima itd, zamatajući ih u fini celofan poezije. Ideali nisu da bi ih se ostvarilo, jer ih je nemoguće ostvariti. Ideali su svjetionici, putokazi. Svjesna sam da je danas pomalo naivno biti idealist, ali je isto tako glupo biti nepopravljivi cinik.  Razočarenja se izmjenjuju s ushitima – to je život.

Osim uknjižena, tvoja pjesnička riječ živi i u tonu tvoga glasa i fotografiji. Na internetu se mogu pronaći tvoji pjesnički „spotovi“, videoprikazi stihova koje sama čitaš.

Poezija, kao trinaesto prase kulture, ima vrlo suženi prostor prezentiranja u klasičnim medijima. Čak i afirmirani pjesnici otimaju se za medijske mrvice.  Hvala internetu što postoji čitav niz portala na kojima se objavljuje poezija. Naravno, i tu ima svega, ali na kraju se kvaliteta uvijek iskristalizira.

Poeziju nastojim široj populaciji približiti kroz izradu malih filmića, u kojima miksam glazbu, fotografije i pjesme koje sama recitiram/ govorim. Zato sam otvorila YouTube kanal koji se može pronaći pod mojim imenom i prezimenom.

https://www.youtube.com/user/Majino474/videos

Objavljuješ knjige već deset godina, sudjeluješ na pjesničkim natječajima, uvrštena si u zbornike i antologije… Mijenja li se s godinama i tvoja poezija, sazrijeva li iz zbirke u zbirku i mijenja li se inspiracija, motivi koje koristiš tijekom vremena?

Pjesme su mi  uvrštene u brojne hrvatske i međunarodne zbornike. 

Višestruko sam pohvaljivana  u  Savezu udruga – Hrvatski sabor kulture te sam dobitnica brojnih priznanja i pohvala na području susjednih zemalja i zemalja EU.

Odabrana sam sa 20 pjesama u hrvatsku ljubavnu liriku od 19. do 21.stoljeća/, uz potporu Društva hrvatskih književnika i Knjižnica grada Zagreba / pjesnici Ane Horvat.

Svaka zbirka ima svoj kontekst nastajanja i označava jednu rutu mog pjesničkog putovanja. Sve ih podjednako volim, a zadnju nešto više od prethodnih  jer je presjek mojeg desetogodišnjeg rada i u njoj se našao  naramak stvarno dobrih pjesama. Osim toga, ljudi koji su sa mnom radili na knjizi unijeli su zajedno samnom pregršt dobrih vibracija i emocija. Upravo si ti, Sanja, napravila divovski posao uređujući knjigu, nadalje bih spomenula grafičara Gorana i prijateljicu Josipu koja je tražila svaku grešku i zarez da sve bude kako valja. Naravno, tu je i Nikša Sviličić koji je napisao recenziju, kao i dragi prijatelj Tin Lemac s nadahnutim uvodom u obliku pjesme.

Inspiracija se pojavi uvijek i svugdje, a nerijetko se dižem noću i pišem. Često lutam gradovima, sjedim u osami kafića i promatram ljude, njihove pokrete, dijaloge, monologe i to me također inspirira. Inspiracija je svuda oko mene , u parku, u očima usputnog prolaznika, u promatranju oblaka ili zaljubljenog para koji se ljubi, u kiši, i u ponoći kad zvonik otkucava vrijeme, u letu ptica i osmijehu.

Gdje se može nabaviti tvoja posljednja knjiga, izbor  ljubavne poezije iz prethodnih osam zbirki?

Nakladnik posljednje zbirke je Matica Hrvatska. S obzirom na to da promocije nije bilo, i knjiga za sada još nije predstavljena na taj način, svatko tko želi može mi se obratiti putem mail adrese majasiprak77@gmail.com ili na Facebooku:  https://www.facebook.com/maja.siprak.39/ , naručiti svoj primjerak za sebe ili voljenu osobu kao poseban dar i pokloniti pregršt ljubavi ukoričenih u „Spokoj mojih nemira“, koja će biti trajna uspomena za kojom se uvijek može posegnuti. Knjige ne umiru, dok god ih netko uzima u ruku i lista.