Autor: Daniel Pavlić
Bilo je to negdje 2005. godine, a možda i prije… Radio sam u Pučkom otvorenom učilištu u Kostajnici kao ravnatelj. U to vrijeme jedan od najmlađih ravnatelja kulturnih centara u Hrvatskoj. Vodio sam tad i udrugu mladih KAOS – Kostajničku alternativnu scenu. Radili smo tada mnoge alternativne aktivnosti, pa i tiskanje fanzina kao glasila mladih. Bili smo zanimljivi svima, pa je tako o nama u to vrijeme snimljeno i nekoliko dokumentaraca. Milivoj Puhlovski je bio jedan od autora dokumentarca o našoj udruzi.
Bilo je vrijeme Božića i napravili smo božićno izdanje fanzina. To je tip “časopisa” koji se slaže kao kolaž, a zatim se fotokopiranjem slaže u novine. Imali smo i svoje kolumne koje su zajedno sa mnom pisali Miroslav Vrabac i Oliver Marušić. Tekstovi su odisali humorom i doslovno zajebancijom. Tako sam napisao prigodnu priču o Djedu božićnjaku povezavši ga s kostajničkim brdom koje se zove Djed. Bila je to zajebancija o nekom izmišljenom starcu koji je u vrijeme Turskog carstva pobjegao u šumu iznad Kostajnice kako bi djeci za Božić kroz dimnjake skrivećki donosio igračke. I po njemu je nazvano brdo Djed. Doslovno izmišljotina moje priče koja je izašla u tom fanzinu.
Sjećam se da je na tu priču bila i reakcija jednog vijećnika HSP-a na sjednici Gradskog vijeća kad je urlao da je to blasfemija koja umanjuje i vrijeđa blagdan! Htio sam mu objasniti marketing i plasiranja tih silnih “djedica” od Coca Cole, no odustadoh jer je situacija bila apsurdna baš kao i moja priča o Djedu Mrazu, tj. Božićnjaku, svejedno.
Prije svega za vrijeme Turskog carstva nije bilo šume na brdu Djed, tek krajem 19. stoljeća ga je pošumio Davorin Trstenjak, to svi znaju.
Za vrijeme kada je Kostajnica bila pod upravom Osmanlija, gotovo da nema pisanih tragova tog razdoblja. Sve u svemu moja priča je bila izmišljotina kako bi nasmijala čitatelje fanzina.
Prošle godine slučajno nabasam na stranice Turističke zajednice mog grada i tekst: Brdo Djed je prema legendi dobilo ime po starcu koji je za vrijeme Adventa darivao svoje sugrađane i skrivao se u šumama brda od strogih pravila turskih osvajača koji nisu dozvoljavali kršćanske običaje. Nasmijah se s mišlju kako je ova informacija promakla Faktografu, a zatim naletim na još jednu stranicu koja piše o legendi Djedu https://pilgrimagekostajnica.com/obi…/legenda-o-brdu-djed/… Sad već zamišljam lice onog vijećnika kako mu se okreće želudac od moje blasfemije. I na tome bi ostalo dok danas slučajno, dok sam vodio Emiliu na trening gimnastike u Osnovnu školu, ne vidjeh u holu Zbornice (jer je stakleni hodnik) na zidu uramljenu “Legendu o brdu Djed”. Ops! Postala moja zafrkancija ozbiljna stvar u edukativnoj obrazovnoj ustanovi…
Sad mi ništa drugo ne preostaje nego da smislim još koju legendu o mome gradu kao npr. kako su patuljci emigrirali iz Kostajnice uslijed velike ekonomske krize za doba Rimskog carstva ili pak kako su Vanzemaljci izgradili preko noći vrtače u Mečenčanima preko kojih bismo, kada zaronimo, mogli proći u druge paralelne svjetove. Eto priča za nove vlastodršce koji moje zajebancije pretvaraju u legende. Mogao bih to i unovčiti, zar ne?
