Bitange i pokoji diktator

Autor: Marjan Gašljević

Oni nešto stariji sjećaju se Hrvatske ranih devedesetih. Milošević i njegova družba godinama su pripremali scenarij po kojem će uzeti veći dio tadašnje Jugoslavije pod svoje. Zadojeni pričama o bratstvu i jedinstvu u „snažnoj“ državi „jednakopravih naroda“ tadašnji vođe nesrpskih naroda nisu prepoznali prijetnju na koju su upozoravali disidenti koji su svoja saznanja skupo platili i plaćali. Stavljanjem oružja Teritorijalne obrane Hrvatske pod svoju kontrolu Hrvatska je razoružana „do gola“ u čemu su umnogome pripomogli i sami Hrvati ne shvaćajući kuda to vodi. Poslije ovog završnog čina pripreme krenula je sveobuhvatna oružana agresija na Hrvatsku. Kako je reagirala međunarodna zajednica na nepobitnu činjenicu ubijanja Hrvata, paleži i pljačke njihovih dobara? Donošenjem raznih rezolucija, preporuka a mnogi svjetski političari su njonjavim govorancijama izražavali potporu Hrvatima istovremeno uvevši embargo na uvoz najnužnijeg oružja za samoobranu. Hrvati su prepušteni sami sebi na nemilost agresora. I godine poslije raznorazne bjelosvjetske bitange na čelu razvikanih svjetskih organizacija kukali su nad sudbinom hrvatskih građana istovremeno nalijevajući se rakijom i derenčeći s  agresorom.

Ukrajina nije od jučer. I Ukrajinci i svi mi koji smo htjeli čuti znali smo Putinov interes „crvene linije“ ali i želje geopolitičkog nadzora, posebno, prostora Europe. O Ukrajini se nije, čak, ni previše razgovaralo. I NATO i Europska unija bavili su se, uglavnom, sami sa sobom u stavu da će Ukrajina sama po sebi postati dio tog Saveza pa će se oni keriti na samoj Ruskoj granici.

Sve vrijeme zadnjih osam godina od kada je postao jasan Ruski interes za Ukrajinu nitko od onih koji su glumatali „prijateljstvo“ spram Ukrajine nije malim prstom pomakao da ovu Zemlju u post sovjetskoj tranziciji pomogne. U izgradnji Države prepušteni su sami sebi a ajkule zapadnog kapitalizma zanimalo je samo što se može izvući.

Putin je napao. Svi su ostali zatečeni. Krenulo se s beskrajnim i besplodnim sastancima i konferencijama na kojima razne bjelosvjetske bitange pokušavajući svojim retoričkim vještinama zadiviti iste takve oko sebe sve sam Chamberlain do Chamberlaina.

Ukrajina je, kao onda i Hrvatska, prepuštena sama sebi.

Od kuda mi pravo da te velike EU vođe nazivam bitangama? Pa pogledajte malo oko njih. Ta nakupina nastala je od izbornih gubitnika u svojim zemljama koje ih i sada same ignoriraju u svoj njihovoj „europskoj veličini“. Ono što su zbilja uspjeli načiniti je činjenica da su Europsku uniju pretvorili u „tigra od papira“.

I sam NATO nije daleko od toga. Oni su, nekako, kao sportski klub koji se ne natječe, a vrijednost tog kluba ne odražava se u njegovim rezultatima nego u lijepim šarenim dresovima. Kolika mu je vrijednost govori činjenica da su osnivači kluba, Ameri, razmišljali o odlasku iz istog.

Sve je to itekako dobro izračunao Putin koji se nakon dvadeset godina apsolutne vlasti preobrazio u tvrdog diktatora ne libeći se svoje najljuće oponente, umalo, i javno likvidirati, a „sitnije“ proganjati i zatvarati. Izračunao je on i kako se suprotstaviti raznim embargima i sankcijama znajući da surovi kapitalizam uvijek na prvom mjestu ima profit.

Svatko je naivan tko misli da u ovoj tužnoj i ružnoj situaciji može nešto očekivati od međunarodne zajednice. „Uzdaj se u se i u svoje kljuse“ stara je Narodna poslovica čiju potvrdu možemo vidjeti na snimkama graničnih prijelaza gdje rumonje koje mogu nositi, što pušku, top, bježe u sigurnost Zapada.

Sve je ovo, nekako, već viđeno, ili mi se samo čini.  I naše političko vodstvo se uzjebalo letajući od sastanka do konferencije na najvišim europskim razinama uvjeravajući nas u svoju važnost. Da li je i to već viđeno?

Ova Putinova agresija samo je početak geopolitičkog preslagivanja regije i Svijeta. Gdje je malešna Hrvatska u toj priči? Da li je krajnje vrijeme da razmislimo i pobrinemo se za sebe da nas opet ne razoružaju politički, gospodarski i vojno?

S druge strane „grane“ bosanski je lonac koji krčka. Hrvatska, koliko svakodnevno vidimo, nema jedinstvene i prepoznatljive politike prema tom susjedu. Što ako, na krilima Putinova „uspjeha“, bosanski lonac zakipi? A, bome, nije daleko. Hoće li nam opet kojekakvi Owen-i, Stoltenbergi, Apuši Akašlji i društvo slati velike rečenice podrške?

U principi ne bojim se Dodiga, Izetbegovića, Vučića i njegovih morona koji se i sami lagano pretvaraju u pustopašne diktatore, straše me naše bitange evidentno nekompotentne i nesposobne koje su prodale hrvatsku energetsku i gospodarsku neovisnost. Bitange koje su stupove obrane Države, policiju i vojsku, pretvorili u svoju prčiju osiromašivši ih do, umalo, odrpane odore. Ne daj mi Bože (opet) vidjeti kako se rumonje iz političkog establišmenta (jer su jedini rumonje koji su ostali) guraju na Bregani da bi se što prije dočepale zapada. Hoće li hrvatska bokčija i starčad, a već uvelike jest, opet biti prepuštena na milost i nemilost što diktatorima, što bitangama druge vrste.

(Stavovi i mišljenja izneseni u tekstu osobni su stavovi autora i ne moraju nužno odgovarati stavovima redakcije.)