Autor: Siniša Matasović
Usporedimo li do jučer najveće svjetske sile: Sjedinjene američke države, Rusku federaciju, Kinu i Europsku uniju, dolazimo do vrlo jasnog i nedvosmislenog zaključka – s Europskom unijom se pobacivao i mogao se pobacivati tko kako hoće. Razina konsenzusa oko bilo koje kapitalne teme – nula bodova, upravljanje i vođenje geostrateških prioriteta – nula bodova, utjecaj na globalna kretanja – nula bodova. Nitko Europsku uniju na globalnom planu nije šljivio ni pet posto, osim ako ćemo se lagati.
Pođemo li od mlake i kilave unutarnje i vanjske politike pa sve do opće razjedinjenosti lidera vodećih država (treba li većeg dokaza od odstupanja Velike Britanije iz iste?), apsolutno ništa nije upućivalo ni u tragovima na događanja kojima svjedočimo unazad nekoliko dana na ratištu u Ukrajini.
Europska unija zadala je Vladimiru Putinu udarac od kojeg će se teško, ako uopće ikada oporaviti. Gospodarske, sportske, kulturne i ine sankcije nametnute mu preko noći već su ostavile dubok trag i razbjesnile ga do te mjere da svaku večer liježe spavati (ako uopće spava) s kažiprstom desne ruke na crvenom ”dugmiću” za lansiranje raketa s nuklearnim bojevim glavama – nešto nezabilježeno u povijesti čovječanstva, nešto što nikada prije nije činio nitko osim njega. Čelnici Europske unije danas unisono potpisuju dokumente o slanju ne samo humanitarne pomoći već i naoružanja Ukrajini. Do sinoć nezamislivo! Na svim trgovima europskih metropola deseci, stotine tisuća građana prosvjeduju i vape za mir. Kakva korona, kakav COVID, zovite to virusno smeće kako vas volja. Sve je palo u vodu, svi su se ujedinili, niotkuda se probudio već otpisani i davno sahranjeni europski duh u svome najblistavijem, izvornom izdanju. A on, Putin, od dojučerašnjeg velikog stratega i vojskovođe ispao je običan maleni papak, gubitnik malenog neostvarenog pimpeka, frustriran i jadan, točno onakav kakvim ga povijest i zaslužuje pamtiti, bude li te povijesti uopće nakon njega. Jer, budimo realni, tko je taj da je danas spreman se zakleti kako patuljasti i neostvareni egomanijak doista neće posegnuti za svojim crvenim gumbom?
No vratimo se nakratko na EU. Apsolutno nikada od svoga postanka nije naučila biti jedinstvena. Hoćete li nedavnu migracijsku krizu, kada su se žilet žice u općem nepovjerenju između država članica razvlačile po starim granicama kao dječji proljev po pelenama, ili nama bolnu i svježu epizodu Domovinskoga rata i raspada bivše SFRJ. Reći će sada mnogi: pa mogla je EU i trebala i tada reagirati odlučno i čvrsto pa zaustaviti Miloševićevu politiku i ubijanje nedužnih civila. Teoretski da, ali ne treba smetnuti s uma da je tada čelnicima najutjecajnijih zemalja EU zapravo bilo svejedno tko će odnijeti prevagu na našim prostorima, ne da se to ni u fragmentima usporediti sa situacijom u Ukrajini. Štoviše, nemojmo se lagati, tada bi im bilo kudikamo draže da je bivša JNA pregazila Hrvatsku i BiH u dva tjedna. Oni bi ovako i onako imali stabilnog političkog partnera u ovom našem dijelu Europe. Bila je to za njih tzv. win-win situacija. Danas nije ni izbliza tako i podrazumijeva se da Putin od tako kilave i nesposobne EU nije mogao očekivati ništa drugo osim da ona šutke i pokorno promatra igrokaz koji će provesti u Ukrajini.
I tu dolazimo do Putinovog osnovnog problema: previše se ”dečko” zadnja dva desetljeća gledao u ogledalo i tepao si kako je najljepši, najveći i najkrući, a dodatno ga je uljuljkala ne samo takva mlitava Europa, već i mnogobrojni, istini za volju, simpatizeri pa domalo i obožavatelji u Hrvatskoj i ostatku Europe. Frajer koji golim rukama na fotografijama lomi tenkove i davi medvjede postao im je simbol otpora Zapadu, Americi, dušmanima nove vrste, postao im je uzor. Sve super, sve pet, proračun mu je do u dlaku držao vodu osim u jednoj jedinoj, majušnoj pojedinosti. Smetnuo je s uma da ni on ni Ameri nikada u zadnjih nekoliko desetljeća nisu posegnuli na europsko tlo, u srce Europe, u samu srž onoga što Europa doista jeste. Svi ti njegovi ”simpatizeri s fejsa” preko noći su preobukli uniformu jer je dirnuo u njih same i njihove obitelji. Odjednom im više nije bio tako simpatičan i romantičan kada se dotaknuo njih samih. Europski čelnici stali su jedni drugima rame uz rame i odrapili mu takve sankcije od kojih se on više ne može oporaviti. Iznenadili su sve nas živuće na ovoj planeti pa i sami sebe. Podrazumijeva se da će si impotentni Biden, koji je već prilikom svoje inauguracije bio jednom nogom u grobu, i njegovi Amerikanci pokušati pripisati veći dio zasluga za sve nabrojano, ali i vrapcima na grani je jasno da ničega uspjelog po ovom pitanju ne bi bilo bez konačno ujedinjene Europe, prvi put od začetka te plemenite ideje udruživanja u Europsku uniju. Drugo je pitanje koliko je ta ista Europa spremna i sposobna sankcije održati na dugoročnoj bazi bude li potrebno. Nemojmo smetnuti s uma da Nijemci, Francuzi, Belgijci ili primjerice Španjolci, nisu navikli još od doba Drugog svjetskog rata gladovati ni smrzavati se zimi ako se dogodi nestašica hrane i plina. svega onoga na čije su nestašice naviknuli i Rusi i Ukrajinci, djelomično i mi Balkanci. Ali ne i oni, građani uljuđene i civilizirane, zapadne Europe. Ok, proljeće je tek na pragu, gdje je tek ljeto… rezonirat će laici, ali razuman građanin svjestan je da je nova zima već pokucala na vrata, da je već obrisala noge na pragu. Tek ćemo vidjeti dogodine jesu li se građani zapadne Europe spremni i sposobni žrtvovati za druge, za viši cilj. Bude li potrebno, naravno. Nadajmo se da neće biti i da će u međuvremenu netko od njegovih najbližih suradnika prosvirati mozak Hitleru našega doba. Drukčije on neće pasti, to je također nešto što vrapci na granama znaju.