IZA BALERINA, DOSTOJEVSKOG I MITA O ”TAJANSTVENOJ RUSKOJ DUŠI” OBAVEZNO IDU RUSKI TENKOVI I PRIJETNJE NUKLEARNIM BOMBAMA
Razgovarao: Siniša Matasović
Naša sugovornica je mlada ukrajinska i hrvatska pjesnikinja, slikarica, povjesničarka umjetnosti Daria Lisenko. Rođena je u Kijivu 16. svibnja 1992. godine. Kao kći diplomata, školu je pohađala u Zagrebu, Beogradu i u Kijivu. Studirala u Kijivu i Zagrebu, 2017. stekla je zvanje magistrice germanistike i povijesti umjetnosti. Zadnjih godina radi u Nacionalnom muzeju umjetnosti Ukrajine u Kijivu. U dobi od 8 godina počela je pisati dječje pjesme na hrvatskom jeziku. U koautorstvu s ocem Jurijem Lisenkom objavila je zbirke pjesama Ide svašta i Strašna šuma. 2017. godine je u Zagrebu objavila zbirku poezije i za odrasle čitatelje na hrvatskom jeziku, Nemam objašnjenja za ovo. Ukrajinsku poeziju objavljuje na internet portalima. Bavi se grafikom te ilustracijom. Sudjelovala je na desetak samostalnih i grupnih izložbi u Hrvatskoj, Ukrajini i Austriji. Ilustrirala je više knjiga. Privremeno utočište od ratnih strahota pronašla je u Nizozemskoj u Haagu.
PS. Sudjelovali ste putem internetske veze 2. ožujka 2022. godine na poetskom čitanju u Sisku nazvanom ”Čitanje za mir u Ukrajini”. Iako zadnjih nekoliko godina živite u glavnom gradu Ukrajine Kijivu, niste nimalo izgubili na tečnosti govorenja hrvatskoga jezika, s punim pravom vas nazivamo i hrvatskom književnicom. Osjećate li ponekad nostalgiju za vremenom provedenim ovdje?
D.L. Hvala na komplimentu, to mi puno znači! Hrvatska je zemlja gdje sam krenula u školu i naučila čitati i pisati, i gdje sam završila studij 2017. godine na Filozofskom fakultetu Sveučilišta u Zagrebu. Naravno da sam u Zagrebu živjela s prekidima, ali ono što naučiš u ranom djetinjstvu – ostaje. Zato hrvatski jezik smatram na neki način svojim drugim materinjim. Nadam se da će tako i ostati bez obzira na to u kojoj ću se državi nalaziti. Moram reći da je život u Hrvatskoj za mene bio puno više nego samo provedeno vrijeme. Tamo imam jedne od najljepših uspomena iz djetinjstva, pa iz studentskih godina. Tako da mi uvijek teško pada kada pomislim da sam otišla zauvijek. Da mi fali Hrvatska posebno sam osjetila ove zime, još prije rata, kada je u muzej u kojem radim, došla moja prijateljica sa dečkom Hrvatom, koji je prvi put došao vidjeti Kijiv. To mi je bila prva prilika nakon dugo vremena uživo popričati s nekim na hrvatskom jeziku. Dok sam za prijatelje napravila jednu manju ekskurziju muzejom, osjetila sam se kao da sam kod kuće – u Hrvatskoj, ali i u Ukrajini istovremeno. A s ratom u Ukrajini, potpuno neočekivano za mene, Hrvatska se vratila u moj život na drugi način. Još tjedan prije početka ruske agresije puno prijatelja iz Hrvatske mi se počelo javljati s pitanjima kako sam, i što mislim hoće li sada početi rat, i ako da, što ću onda. To je u biti bio taj trenutak, kada sam osjetila da onu napetost, koju osjećam, ne umišljam, nego da se radi o realnoj prijetnji. Jer prije toga sam mislila da taj osjećaj stvaraju mediji, koji koriste bilo koji razlog da objave novu „senzaciju“. Ipak živimo stalno u informacijskom hibridnom ratu s Rusijom, gdje je teško razlikovati što je istina, a što laž. A od 24. veljače, kada je počeo rat punom snagom, pa sve do danas, dobivam poruke ne samo od bliskih prijatelja iz Hrvatske, nego i od poznanika, ljudi koje sam možda upoznala jednom davno prije puno godina, pa čak i od ljudi, koje nisam poznavala – svi pišu poruke podrške, i nude pomoć oko smještaja, hrane, bilo čega, što bi moglo trebati. „Stalno mislim na tebe. Kako si?“, „Kakvo je stanje u Ukrajini? Mogu nekako pomoći“, „Ukrajina nam je stalno u mislima. Isto smo već prošli u 1991. godini“ – najčešće su poruke prijatelja uz koje sam osjetila da ni ja osobno ni Ukrajinci kao narod nismo sami u ovoj nesreći. Imamo potporu čitavog svijeta. Reći da sam ganuta je premalo, jer ne bih nikada pomislila da je takva snažna podrška uopće moguća, i beskrajno sam zahvalna na svakoj podršci i svakome tko nas podržava u ovoj borbi. Kako kažu, pravi se prijatelji vide u najtamnija vremena. Ako je tako, onda je za mene Hrvatska upravo takav jedan prijatelj. Potvrda onome što kažem je, između ostalog, i organizacija poetskog čitanja za mir u Ukrajini u Sisku, kakvo ste 2. ožujka organizirali vi i sisački pjesnik Denis Vidović. Bilo mi je drago da se mogu uključiti preko telefonskog poziva i biti čitavo vrijeme tako prisutna, čuti iskrenu podršku kroz stihove poezije.
PS. Hvala vam na ovim lijepim riječima. Ako se ne varam i vaša prva književna izdanja ugledala su svjetlo dana upravo u Hrvatskoj, u koautorstvu s ocem, a kasnije i samostalno. Možete li za one manje upućene reći ponešto o tim knjigama?
D.L. Koautorska knjiga s ocem dječjih pjesama „Ide svašta!“ je prvi put ugledala svijetlo dana u 2002. godini. Ta knjiga se rodila kroz igru, gdje smo na hrvatskom jeziku smišljali pjesmice tek tako iz šale – jedan redak tata, drugi redak ja, i tako dok priča ne bude završena. Tako u toj zbirci imamo zajedničke pjesme, ali i svatko poneku svoju samostalnu. Naravno da sam ja kao dijete za tu knjigu sastavila tek nekoliko pjesama, dio kojih je iz nekog razloga i na njemačkom jeziku, a većinu je napisao ipak otac – Jurij Lisenko. Ta knjiga je tada izašla u Zagrebu uz podršku Koordinacije hrvatskih društava prijateljstva, a ilustracije je napravio veliki hrvatski slikar Ivan Lacković-Croata, što sam mogla ocijeniti kao veliku sreću tek kada sam odrasla. Međutim, tata je nastavio pisati pjesme za djecu na hrvatskom, i tako je knjiga dobila još dva nadopunjena izdanja. Drugo izdanje je objavljeno 2014. godine u izdavačkoj kući „Edicije Božičević“ s ilustracijama Biserke Zlatar-Milinković, a treće – u 2019. godini, u istoj izdavačkoj kući, gdje sam ilustracije izradila već samostalno.
Krajem 2013. godine kada sam došla na magisterij na Filozofski fakultet u Zagrebu, u Ukrajini je počela Revolucija dostojanstva, kada se Kijiv našao u vatri. Nakon prvih nevinih žrtava na Majdanu svi smo shvatili da život neće biti isti. Nešto kasnije 2014. godine je došlo do početka rata s Rusijom na istoku u Donecjkoj i Luhanjskoj regiji, u isto vrijeme Rusija je aneksirala i Krim. Onda tu agresiju i napad svijet nije prepoznao, smatrajući to, ajmo reći, našim lokalnim problemom, ili još gore – građanskim ratom. U to jako teško vrijeme sam počela pisati na hrvatskom opet, čemu se nisam nadala. Prve pjesme napisane u knjižnici Filozofskog fakulteta, a pročitane na Jutru poezije „Pod starim krovovima“, gdje smo ja i otac išli svake subote. Ta laka atmosfera na Jutrima uz šale voditelja Roberta Roklicera znala je uvijek razvedriti. Tako je pjesmu za pjesmom u 2017. godini nastala zbirka „Nemam objašnjenja za ovo“, koja je s mojim ilustracijama isto izašla u „Edicijama Božičević“. Ta zbirka ima u sebi raznovrsne pjesme od ozbiljnih do onih šaljivih, sve najbolje koje sam napisala od 2014. do 2017. godine dok sam živjela u Zagrebu.
PS. Početak brutalnog i bezumnog napada Putinovih vojnih trupa dočekali ste sami u Ukrajini, budući je ostatak najuže obitelji uz diplomatski angažman zadnjih godinu dana u Nizozemskoj. Koliko je to bilo stresno, je li se pojavila velika panika među stanovništvom?
D.L. Putin je počeo aktivno skupljati svoju vojsku na našim granicama još u drugoj polovici 2021. godine, i o tome se stalno pričalo. Rusija je govorila da se radi tek o vojnim vježbama, političari, kako strani, tako i naši, su bili više-manje složni oko toga da je taj potez Rusija napravila samo radi zastrašivanja Ukrajine i zapada, da bi Putina doživljavali ozbiljno i prestali s raznovrsnim sankcijama. Međutim, napetost je stalno rasla. U prosincu se stalno pričalo o NEČEMU, što bi se moglo teoretski dogoditi. U medijima su se pojavljivali članci o tome kako se ponašati u slučaju bombardiranja i što ponijeti sa sobom u sklonište. Broj tih objava u siječnju se samo povećao. Puno ljudi na društvenim mrežama je stavljalo slike svojih kofera i ruksaka, koje su spakirali za svaki slučaj. Onda su se jedno po jedno počela sklanjati veleposlanstva različitih država, koja su se selila u Lavov iz Kijiva, ili uopće odlazila iz Ukrajine zbog moguće opasnosti. Ipak, sve je to izgledalo više kao neko političko prepucavanje, kao neko kazalište, većina nas je bila uvjerena da ako se nešto i počne odvijati, moguće će to biti eskalacija u Donecjkoj i Luhanskoj regijama, gdje rat traje već 8. godinu. Još navečer prije početka rata naši političari su uvjeravali da možemo spavati mirno, da ne trebamo brinuti. Ja osobno sam odlučila otići u Lavov kada je još sve bilo mirno, jer napetost u Kijivu je postala u jednom trenutku jednostavno nepodnošljiva. Zadnji dan kada sam šetala Kijivom, on je bio toliko sunčan i vedar, a opet previše tih, osjećalo se da nešto nije u redu. Stalno sam htjela stati i slikati neke od svojih omiljenih dijelova grada, jer, što ako sutra nestane? Kasnije sam saznala da je i puno mojih prijatelja u Kijivu isto tako slično doživljavala te dane. Kada sam sjela u vlak za Lavov, osječala sam se glupo, jer Kijiv je bio miran i sunčan, ništa se ne bi trebalo dogoditi, a ja sam bježala od tog osjećaja napetosti i nesigurnosti. Početak rata me je zadesio u 5 ujutro u hotelu u Lavovu. Prvo sam čula neku buku u hodniku, netko je jako glasno uključio vijesti, a onda počeo galamiti. Nisam čula o čemu se radi, nisam mislila da se desilo nešto ozbiljno. Onda me je nazvala prijateljica u Lavovu, koja je znala da sam tu došla iz Kijiva i rekla da se brzo pakiram i dolazim kod nje, jer je počeo rat. Brzinski sam se spakirala, srećom našla taksi, koji je išao u potrebnom smjeru (jer taksisti su navodno onda prestali raditi), i taman kada sam izašla iz auta uključila se sirena. To je bilo samo upozorenje o mogućem bombardiranju. Hvala Bogu, tada se još ništa nije dogodilo. Utrčala sam brzo u kuću prijateljice, gdje sam se konačno osjetila malo sigurnije. Uz pomoć prijatelja sam isti dan dobila kartu za bus u Varšavu, i već sljedeću noć prešla granicu Poljske, gdje je već sigurnost bila definitivna, ali bilo je nekako posebno tjeskobno napuštati domovinu. Panika kod ljudi je naravno bila prisutna, to se vidjelo u do sada neviđenim redovima auta i buseva prema poljskoj granici. Prijeći granicu i danas smiju samo žene i djeca te muškarci stariji od 60 godina. Tako da je tu bilo puno opraštanja sa suzama i strahom za budućnost. U bus sam se jedva ugurala, nitko nije htio ostati na peronu. Naravno da je bilo jako stresno, jer u tom stanju ne možeš ni spavati, ni jesti, ni piti, ali nikako ne mogu svoj stres uspoređivati s onim što proživljavaju ova dva tjedna ljudi u Ukrajini. Moje putovanje od Kijiva do Haaga u Nizozemskoj je sve skupa trajalo 4 dana, i naravno da sam bila jako sretna vidjeti napokon roditelje i brata, znajući da smo zajedno i na sigurnome. Na žalost to ne mogu reći o cijeloj svojoj rodbini, posebno o baki i djedu u Odesi, koji su odlučili ostati ondje, i zbog kojih se svi jako brinemo.
PS. Jeste li duboko u sebi doista mislili da će doći do ovog radikalnog poteza Vladimira Putina? Moram biti iskren i priznati da je u Hrvatskoj malo tko vjerovao da će doći do rata ovih razmjera?
D.L. O tome se toliko pričalo, i bilo je toliko novih datuma teoretskog napada, da na kraju nitko nije do kraja vjerovao u to. Barem ne u napad takvih razmjera. Sve oči svijeta su već dugo vrijeme bile uprte u Ukrajinu i ovu moguću eskalaciju, pa je bilo logično da se ne desi ništa, jer Putin ne voli voditi rat „pod projektorima“, kada se točno vidi tko je kriv. Ovaj napad je neki akt samoubojstva, gdje umire ne samo on, nego i čitava Rusija zajedno s njim. Tako da razumijem zašto je većina, pa tako i ja, bila uvjerena da je takav scenarij jednostavno nemoguć. A opet, intuitivno smo svi osjećali tu prijetnju čitavo vrijeme, nisam tek tako otišla u Lavov živjeti u hotelu.
PS. Čujete li se redovito s prijateljima i poznanicima u Kijivu? Nadam se da nitko od njih nije stradao, da su svi barem fizički neozlijeđeni.
D.L. Naravno da pišem prijateljima i rodbini, za sada je s njima sve u redu. Isprva smo stalno razmjenjivali poruke, ali kada si odjednom na sigurnom, a drugi ne, stalno pisanje poruka „kako si?“ ili „drži se!“ je često dosta iritirajuće za one, koji su ostali pod stalnom prijetnjom bombi. Obično ljudi odgovaraju na bilo koju poruku sa „živ/živa sam“, jer znaju da je to glavno, što želiš da čuješ. Uglavnom kada na društvenim mrežama vidim onu zelenu lampicu, koja označava da je osoba online bude mi malo lakše.
PS. Kakvi vam se osjećaji sada javljaju kao reakcija na tu strašnu agresiju? Što prevladava: tuga, razočaranje, bijes, gnjev ili sve to pomalo zajedno?
D.L. Mislila sam da ću ako počne rat stalno plakati, da ću biti u nekim histerijama ili tako nešto slično, kao što to pokazuju u filmovima. Međutim, nekako nijedna emocija nije tako snažna kako sam mislila da će biti. Moguće zbog isrpljenosti. Ova želja Ruskog Imperija da uništi sve Ukrajince je stara puno vjekova unazad i naš narod se konstantno suočava s pokušajima genocida, ili kako je Putin rekao „rješenja ukrajinskog pitanja“. Ja želim osvetu za svaki uništen život, i potpuni raspad Rusije s izolacijom od civiliziranog svijeta. Rusija sada ugrožava svojim postojanjem ne samo Ukrajinu, nego i čitav svijet prijeteći iskoristiti nuklearno naoružanje. Tako da čekam da se ovo sve što prije završi, da se svi uspijemo otarasiti države-terorista, koja nikada više neće moći nikome prijetiti, ni sada, ni bilo kada u budućnosti. Možda ono što najviše osjećam je divljenje hrabrosti mojih sugrađana, kako vojnika, tako i običnih ljudi, i zahvalnost da se tako neustrašivo bore za našu domovinu. Ponosna sam opet, kao i 2014. godine da pripadam ukrajinskome narodu.
PS. Što kažete na ”simpatičnu” Putinovu logiku kada kaže da on zapravo oslobađa Ukrajinu od raznih elita i ukrajinskih nacionalista, da vam zapravo pokušava donijeti demokraciju. Ispada da vas pokušava osloboditi od vas samih?
D.L. Sve što smo čuli i čujemo od Rusije je manipuliranje i laž, gdje ne postoje neke granice pristojnosti ili zdravog razuma. Tako je bilo oduvijek, jer to je način postojanja tog autoritativnog režima. Rusija se već dugo „bori s fašistima“ u Ukrajini, dok je ona ta, koja se ne razlikuje ničime od hitlerovske Njemačke. Ova bedastoća, koju su sada izjavili, to je više bajka za svoje građane, kako bi imali razlog za pogibiju već 12 000 ruskih vojnika, i zašto im čitav svijet okreće leđa. Ne znam tko bi povjerovao u tako što, ali propaganda još uvijek radi jako dobro, tako da očigledno ljudi tamo vjeruju u te priče. Vidjet ćemo kako će to izgledati za par tjedana kada im zbog sankcija ponestane novaca i stranih namirnica u prodavnicama na koje su navikli. Već sada puno Rusa napušta tu državu.
PS. Putin je također u nedavnom obraćanju ruskoj javnosti ustvrdio da Ukrajina prema njegovom shvaćanju povijesnih činjenica nema pravo na državu kao ni da vi Ukrajinci nemate pravo na vlastitu naciju. Zanimljivo za državu s preko 40 miliona stanovnika. Koliko bi vas onda trebalo biti, 4 milijarde da ostvarite to pravo? Moram priznati da mi njegova ”matematika” nije baš jasna.
D.L. Putin je konstrukt ruskog sna o veličanstvenom Ruskom Imperiju. On nije prvi krvoločni moskovski dikaktator, već samo još jedan u dugom redu. Dio ideje tog Imperija je da Ukrajina ne postoji, i nikada nije postojala. Iako je Kijivska Rusj nastala još u IX stoljeću, a Moskovsko carstvo se pojavilo tek negdje u XV stoljeću, to ne smeta Rusima da tvrde da smo samo vrsta manje vrijednih Rusa ili ti „malorusa“ kako nas zovu, to jest, doista smatraju da Ukrajina nije nikada postojala. Rusija je vjekovima pokušavala ne samo uništiti nas fizički i zabraniti ukrajinski jezik, već i da ukrade i prisvoji našu povijest. Samo kao mali primjer iz osobnog iskustva: zamislite da sam već u neovisnoj Ukrajini u kijivskoj školi bila gledana kao čudna, jer pričam ukrajinski, a ne „normalni jezik“. To da nas ima 40 miliona, to nema za Rusiju nikakve veze. Da nas ima 4 milijarde ili samo 4 stotine opet bi bila primijenjena identična politika „ukrajinskog pitanja“ tj. genocida Ukrajinaca. Uvjet za naš miran život je potpuni pad Ruskog Imperija sada. Ako dopustimo bar najmanju šansu nakon ovog što se danas dešava da se Imperij oporavi, doći će za kojih desatak godina opet do krvoprolića. Tako da jednostavno moramo uspjeti zajedno s čitavim svijetom zaustaviti ovu barbarsku navalu i pretvoriti je u povijest. Oni, koji sada pričaju o velikoj ruskoj kulturi moraju konačno shvatiti da iza balerina, Dostojevskog i mita o „tajanstvenoj ruskoj duši“ obavezno idu ruski tenkovi i prijetnje nuklearnim bombama.
PS. Ukrajina se za sada vrlo dobro drži u tom sukobu, Putinov planirani i sanjani blitzkrieg doživio je potpuni fijasko. Imam blagi osjećaj da je takav razvoj situacije poprilično iznenadio cijeli ostatak svijeta. Je li ukrajinska vojska toliko mnogo ojačala od nemilih sukoba 2014. godine naovamo ili se po vašem mišljenju tajna uspješnog otpora krije u nekim drugim činjenicama?
D.L. Naš bivši proruski nastrojen predsjednik Vikor Janukovič je doista napravio sve da iznutra uništi našu vojsku. Kada smo se u 2014. godini odmah nakon Majdana suočili s napadom Rusa na Krim i Donbas, onda je bilo jako teško. Na Majdanu su ljudi bili doslovce sa drvenim štitovima. Ono, što nas je spasilo je nevjerojatna samoorganizacija dragovoljaca i volontera. U početku, svatko tko je mogao, donirao je novac za najosnovnije naoružanje. Novi predsjednik Petro Porošenko je uspio za 4 godine izgraditi pravu, jaku vojsku. Uz to svih 8 godina nije bilo prestajanja s ratom na istoku Ukrajine s Rusima. Naši vojnici, htjeli ili ne, su tako postali profesionalci. Tako da su u 2022. godini Ruse dočekali sasvim drugi Ukrajinci: oni koji su izgubili prijatelje i rodbinu zbog njihove agresije u prošlih 8 godina, oni koji su iz istog razloga izgubili svoj dom, oni koji su spremni braniti svoju zemlju do zadnje kapi krvi neprijatelja. Mi stojimo na svojoj zemlji i znamo zašto je branimo, Rusi pak nemaju nijedne motivacije u ovom ratu, za njih je to samo osvajanje zbog samog osvajanja. Uz to osjećamo podršku čitavog svijeta, nismo sami u ovoj borbi, što nam svima daje snagu. Mislim da ni sami nismo očekivali, da ćemo dati tako jak otpor, zbog mita o snažnoj ruskoj vojsci. Međutim, hvala Bogu, da je i to ispala laž, kao i sve ostalo vezano uz Rusiju.
PS. Vratimo se pred kraj ovoga razgovora još malo na umjetnost i književnost. Zadnjih godina ste zaposleni u Nacionalnom muzeju umjetnosti Ukrajine u Kijivu. Zamolio bih vas da nam kažete ukratko o samoj instituciji i vašem angažmanu ondje.
D.L. Nacionalni muzej umjetnosti Ukrajine (NAMU) ima 122. godine povijesti, najstariji je muzej Kijiva, ali i jedan od najstarih muzeja općenito u Ukrajini. U njemu se čuvaju umjetnine od VIII. stoljeća pa sve do suvremene ukrajinske umjetnosti. Još od njegovog osnivanja muzej se borio, kao i sve nastalo u Ukrajini, za pravo postojanja. U 1888. godini grupa kijivskih znanstvenika i državnika, ljubitelja starine i umjetnosti su podnijeli zahtjev o osnutku prvog javnog muzeja u Kijivu. Međutim, od vlade su tada dobili odgovor da u stvaranju takve ustanove ne vide potrebe. Onda je 1897. godine kijivsko Društvo starine i umjetnosti odlučilo osnivanje muzeja uzeti u svoje ruke, što im je i uspjelo, iako je zbog nedostatka financiranja projekt muzeja bio ostvaren samo trećinom planiranoga, a prva izložba se odvijala u nedograđenom prostoru. Kijivski umjetničko-obrtni i naučni muzej, kako se zvao onda, je, naravno, bio imenovan po ruskom caru Nikolaju Oleksandroviču. Tu bi se dalo jako puno ispričati, što se sve dešavalo u muzeju, od izložbi najboljih ukrajinskim umjetnika poput Oleksandra Muraška (1919. godine okrutno ga je metkom u glavu na ulici u Kijivu ubio čekist), invazije njemačkih hitlerovskih vojnika, koji su odnjeli velik dio radova (neke još uvjek vraćamo natrag u kolekciju) do sovjetske vladavine, gdje se masovno ubijali umjetnici, koji su u radovima imali ukrajinske motive, ili jednostavno nisu slikali u stilu socijalističkog realizma s veličanjem komunista. U 1930-tima je doista bilo najstrašnije, jer je osim zatvora za umjetnike Staljin otvarao i ZATVORE za umjetnine, gdje se skupljalo sve što nije bilo dovoljno dobro za partiju. Kada bi se ti zatvori napunili, umjetnine bi bile spaljene. Jedan od takvih zatvora je bio i u našem muzeju, ali su umjetnine unutra čudom preživjele jer je Staljin umro. Većina onoga, što izlažemo u stalnome postavu su umjetnine, koje su uspjele preživjeti. Jako je tužno gledati te slike, skulpture s razumijevanjem da su to samo ostaci velikog dijela radova, koji su uništeni. Druga je stvar da izuzetno mnogo najboljih umjetnina i naše kulturne baštine je izvezeno od Rusa u njihove muzeje kao „ruska umjetnost“. Ne radi se o kolekciji našeg muzeja, ali trebamo imati na umu, da sve što je ukradeno trebalo bi se kad tad vratiti u Ukrajinu.
Zanimljiva stvar je da, pošto je komunistička vlast zabranjivala crkve, ispalo je da mjesto hramova u Sovjetskom savezu su zauzeli muzeje i kazališta, koji su proslavljali komunističku vlast. Dakle, osim slika Lenjina, Staljina i pionira nije se imalo previše što gledati u muzejima. Moguće je zato Ukrajincima najomiljeniji oblik slike postao upravo krajolik (bio je napravljen upitnik u 1991. godini), jer je jedini politički bio neangažiran. Uglavnom, zbog tih razloga, kod naših ljudi još uvijek postoji slika muzeja kao jednog dosadnog mjesta, gdje se šuti kao u hramu. Većina Ukrajinaca ne zna ukrajinske umjetnike i ne dolazi u muzeje. I to je problem, koji sam ja s timom pokušavala riješiti tijekom ove zadnje tri godine, dok sam radila u odjelu za promociju. Počela sam od social media marketinga, gdje sam s kolegicom svakodnevno stavljala zanimljive podatke na društvene mreže muzeja. Zadnju godinu sam bila već voditeljica istog odjela, međutim s početkom ovog rata sam nažalost morala dati otkaz.
PS. Prošle godine s grupom kolega u Ukrajini pokrenuli ste zanimljiv projekt umjetničkih i književnih instalacija na ulicama i trgovima. Radilo se o pobjedi na jednom umjetničkom natječaju? Recite nam ponešto o tome.
D.L. U 2017. godini se u Ukrajini pojavila nova državna institucija znana kao ”Ukrajinska kulturna fundacija”, gdje se kroz natječaj u različitim kategorijama moglo dobiti novčanu potporu za ostvarenje ideje ili projekta. Naš projekt „Čitati Kijiv“ (Reading Kyiv) je imao sreću ne samo dobiti tu potporu, nego i biti nagrađen kao najbolji projekt 2020. godine u nominaciji „Kulturna baština“. Ideja se rodila iz razgovora s mojom kolegicom iz muzeja Viktorijom Nazarenko, izvrsnom naučnicom ukrajinske književnosti XX. stoljeća, gdje smo se složile oko toga da je javni prostor Kijiva dobijao sve više nepotrebnih spomenika ruskih književnika, dok su za nas važni pjesnici poput genijalnog Vasilja Stusa, kojeg su zbog njegove tvrde pozicije kao Ukrajinca ubili u ruskim logorima, bili zanemareni. Primjerice, Ana Ahmatova je u više navrata pričala kako ne voli Kijiv, kako joj je mrzak, ali smo u 2019. godini dobili još jedan njen spomenik u centru grada. Onda sam pomislila da bi bilo dobro da se ta nama bitna imena ukrajinskih književnika aktualiziraju drukčije u javnom prostoru, ne kroz spomenike, nego kroz pisma koja bi ti književnici kao ostavili u gradu za nas današnje stanovnike. Viktorija je smislila da će ta pisma imati u sebi odlomke pjesama posvećenih konkretnim važnim spomenicima kulturne baštine Kijiva ili zanimljivim lokacijama u gradu, gdje će se i nalaziti. Tako je nastala nova turistička zanimljivost grada, s 20 crvenih kuverti sa stihovima i QR-kodom, koji omogućuje slučajnom prolazniku ne samo pročitati tekst pjesme u potpunosti, već i doznati više o pjesniku, o njegovoj vezi sa Kijivom i o povijesti građevine ili lokacije, koja je spomenuta u pjesmi. U Kijivu su taj projekt mnogi zavoljeli. Mislim da sada s ratom na ulicama nije ostalo puno tih kuverti, ali ono što je ostalo sigurno je web-stranica, koju smo napravili. Ona ima i englesku varijantu, tako da ako zaželite doznati više o našim književnicima i o samome Kijivu posjetite link: https://www.readingkyiv.net/en/
PS. Pronalazite li uz sve ostale životne obaveze i dalje dovoljno vremena za pisanje? Možemo li uskoro možda očekivati i neku novu knjigu?
D.L. Iskreno ću reći da u ovih više od tri godine na poslu u muzeju, nisam našla taj balans između obaveza i vremena za stvaranje. Pisala sam pomalo poeziju i kratku prozu na ukrajinskome, ali to je tek nekoliko tekstova. Kada pišeš cijeli dan tekstove na poslu, kada se vratiš kući, kreativne energije za pisanje jednostavno ne preostaje. Uz koronu su posljednje dvije godine prošle i bez ikakvih književnih druženja. Mislim da su to bile jedine godine u životu kada nisam stvarala ništa, što je za mene teško zamislivo. Jako mi fali pisanje, ali i slikanje, općenito kreativan rad. Nadam se da ću se uspjet tome vratiti.
PS. Budući da ovaj intervju radimo za PS portal iz Petrinje, možete li se prisjetiti svoje poveznice s tim gradom i svog dolaska u Petrinju?
D.L. Da, naravno. U Petrinju sam došla prvi put kada je na 1. književnom natječaju PS-portala moja pjesma „Kako na nebu tako i na zemlji“ dobila priznanje. Ta večer je za mene bila posebna, ali ne zbog nagrade, već zbog jedne neočekivane stvari. Užasno sam bila nervozna da izađem i pred publikom pročitam tu svoju pjesmu, i kada se taj trenutak konačno dogodio bila sam toliko zadubljena u čitanje, da nisam podizala pogled s papira. Međutim, kada sam završila i digla pogled iznenadila sam se da je puno ljudi u publici imalo suze na očima. Nisam mislila da riječi poezije mogu imati toliku snagu na ljude, barem ne moje riječi. Tako da ne znam tko je u tom trenutku bio više ganut, ja ili ljudi u sali. Te večeri sam stekla puno prijatelja-pjesnika i pjesnikinja, od Maria Lovrekovića kao jednog od organizatora natječaja do mnogih drugih. Tako da mi je bilo jako teško gledati slike grada nakon potresa, i jako suosjećam s ljudima, koji su se suočili s tom nesrećom.
PS. Na spomenutom čitanju za mir održanom u Sisku, pozvali ste hrvatske pjesnike da vam dostave svoje pjesme na temu mira i ovih aktualnih događanja u Ukrajini. Hvala vam na toj plemenitoj inicijativi. Planirate li nešto konkretno učiniti s tim pjesmama kada budu prevedene?D.L. Još uvijek skupljam stihove, jer svaki dan dobivam nove i nove pjesme. Kada uspijem to sve posložiti, razmislit ću kako najbolje da ih predstavim čitateljima. Jer, u početku sam mislila da ću dobiti 20-tak pjesama, koje bi išle na jedan književni portal u Ukrajini. Međutim, sada kada imam praktično stotinjak pjesama iz Hrvatske, Crne Gore, Bosne i Hercegovine, Srbije, Makedonije, Slovenije i čak iz Italije, razumijem da je to puno veći projekt nego sam ga bila zamišljala u početku. Možda ćemo uspjeti i da se objavi takva jedna zbirka s prijevodima na ukrajinski jezik, ali još nemam ništa točno dogovoreno.