Autor: Marjan Gašljević
U neka vremena dok sam bio u sustavu rada kada bih se javio na telefon i čuo s druge strane žice, „Zagreb ovdje,“ stresao bih se i poskočio sa fotelje u stav „pozor“. Bio s druge strane žice generalni direktor poduzeća ili samo dokona spremačica sama rječica „Zagreb ovdje“, bila je dovoljna da te „presječe“. Bez obzira tko bio „s druge strane žice“ generalni direktor ili dežurna spremačica stajao bih mirno sve dok ne završi razgovor i veza se pouzdano ne prekine. Ta, „Zagreb“ je tamo a s njima se nije igrati.
Nekako tako i ovih već nekoliko dana poslije pada onog nesretnog drona na Jarunu. Svaka informacija potpisana sa „Zagreb ovdje“ kod nas običnih, ruralnih pučana izazivala je strahopoštovanje. Divili smo se hrabrosti našeg političkog vrha koji se je junački okupio oko rupe snimajući selfije koji bi dobili posebno težinu kada bi se na ekranu ukazao sam ministar, proslavljeni Bane Jaglac, sakupio obrve u stožac i obznanio „120 kila eksploziva“.
Poslije se nešto muvalo te je 120 kila, te 80, te 40. Dobronamjerni komentatori su zaključili da „bomba, eto, prenoći kod stranačkih prijatelja i odmah nestane polovica“. Poslije pokušaja tumačenja nekih amatera koji bijahu hrvatski piloti supersoničnih aviona, raketaša i zapovjednika protiv zračne obrane Bane je autoritativo obznanio da će osobno za koji dan pokazati tu bombu od 120 kila koja je eksplodirala „u zemlju“. U njegovu stručnost ne sumnjam, a u sastavljanju te bombe koju će nam pokazati vjerojatno će mu pomoći onaj slavni Gabikin mehaničar. Oni znaju.
Da se Banetu mora vjerovati pokazuje fotografija s francuskog nosača zrakoplova gdje se Bane naviruje svom šefu iza leđa. I dok je Bane, kako to i dolikuje, navukao strogu i ozbiljnu facu kojoj je dodatno strahopoštovanje dao žuti letački kombinezon šefu mu se oteo onaj osmjeh klinca u dječjem vrtiću kada se dočepa igračke s kojom su se do tada svi u grupi igrali a njega kao najslabijeg je zapala na kraju igre. „Savršeno mu ističe struk“, zamijetila je bivša premijerka Kosor komentirajući impresivni narančasti kostim. Nitko se tom prigodom nije prisjetio spomenuti da je korizma i da je vrijeme maškara prošlo.
I inače, tumače psihići, u slobodnom maškaranju ljudi se najčešće maskiraju u ono što bi ili su željeli biti. Stvarno je, jebiga, dvojba birati između „gustog sa šlagom“ u Parizu i obrani Domovine na Baniji/Banovini. Na koncu većina onih koji su se uključili u obranu Domovine baš nešto i nisu imali „kostime“, dijelili bi, naime, jednom hlače, drugom košulja. E pa ti koji su tada dijelili dijelove odore odavno su „arhivirani“. Sada su krenuli neki novi koji su bili „zaboravili“ da su „branili Domovinu“ pa se sada, 30 godina poslije, sjetili. Da će njihov ulazak u „svijet branitelja“ i stjecanje invaliditeta uslijed rana ili ozljeda u Domovinskom ratu biti pošten i transparentan jamči činjenica da će im ta vještačenja vršiti supruga Državnog tajnika Ministarstva branitelja. Možda bi trebalo napomenuti da se u dokumentaciju za vještačenje invalidnosti uz Okolnosti stradavanja ubaci i najvažniji dokument, preslik stranačke iskaznice?
Da je Država na sigurnom putu poštenja i transparentnosti govori i činjenica o posjeto novoizabranog ministra graditeljstva i obnove Petrinji. Jebote, kako se lik zove? Malo se skrivao pred građanima za razliku od dopredsjednika Medveda koji „ide samo pravo“ kada ga usmjere, a oni neki novinari koji su mu uspjeli postavit pokoje pitanje nisu uspjeli dobiti saznanje da lik uopće zna gdje se nalazi a kamo li koliko je kuća oštećeno i koliko za obnovu.
Idemo, dakle, dalje. Transparentno i pošteno na naš način. Amerikanci kažu da je pitanje trenutka kada će nas posjetiti vanzemaljci. Šta Ameri znaju, vanzemaljci su među nama. Šta među nama? Eno ih oko kratera na Jarunu.