Autor: Marjan Gašljević

Svjedoci smo, na žalost, tužnog i ružnog rata u Ukrajini zbog agresije Rusije na taj, po logici stvari, njima ali i nama blizak Narod. Svjesni smo i da informacije koje nam se nude o tom ratu nisu uvijek niti blizu istine i stvarnog događanja na terenu. Za svakog onog tko objavljenu informaciju ne uzima „zdravo za gotovo“ interesantno je analizirati sve majstorije majstora propagande ali i promatrati novinarska „upiranja“ za čitanost pod svaku cijenu. Pored tih „informacija“ susrećemo se i s mnogobrojnim analitičarima i stručnim komentatorima koji u svojim komentarima i analizama, često i dijametralno suprotnim, jednostavno plaše prosječnog konzumenta tih priča što nije nimalo bezazleno. Ta, pogledajmo jedan banalan primjer tog strašenje kroz manijakalno kupovanje suncokretovog ulja hrvatskih kupaca.

Većina hrvatskih građana itekako pamti ne tako davni rat u Hrvatskoj. Ružno je to iskustvo ma s kojeg ga kuta gledanja promatrali i tumačili. U principu taj „naš“ rat i ovaj što se upravo događa i nemaju previše dodatnih točaka makar na prvu izgledali slični. Kao produkti oba rata su masovno uništenje gradova, sela i svih drugih dobara ta brojne izbjeglice. Upravo u temi izbjeglica promatram te razlike. Naime, u Domovinskom ratu s okupiranih područja imali smo „prognanike“ i veliku većinu tih nesretnih ljudi zbrinuli smo u Hrvatskoj da bi se jedan mali dio građana okupiranih područja po oslobođenju vratio u svoja, uglavnom, spaljena i uništena sela i gradove nadajući se nekom novom „početku“. Oslobađanjem pojedinih dijelova okupiranog područja Hrvatske s tog su područja pred oslobađajućim akcijama HV-a iz svojih domova izbjegli srpski stanovnici zaputivši se u susjedne države BiH i Srbiju. Ne ulazeći u srž ovih migracija činjenica jest da Hrvatska, u stvari, nikada nije imala stvaran broj tih nesretnih ljudi. Zbog tog, po meni, paušalnog pristupa problemu mnoge stvari nisu „odrađene“ kako bi se područja koja su stanovnici, iz onih ili ovih razloga, napustili privela kulturi življenja i rada dostojnoj čovjeka 21. stoljeća a ne prepustila svekolikom propadanju. Država empatije za te ljude i područja nije imala.

25 godina poslije tog apokaliptičkog stradanja, posebno Banije/Banovine, to je područje poharao katastrofalan potres u kojem je stradalo ono što je preostalo od rata i poslijeratnog propadanja. Ono malo stanovnika, uglavnom staračkog, koje se „prikupilo“ u tih 25 godina opet se je našlo pred izazovom „ostati ili otići“. Empatiju prema stradalima pokazali su mnogobrojni volonteri sve dok ih „vlast“ nije rastjerala da dalje sama, usprkos mnogobrojnim obećanjima, ništa nije radila. Mnogi su otišli, nisu ni „prognanici“ ni „izbjeglice“ već samo ljudi koji su svoju sreću odlučili potražiti sami vidjevši da je empatija brzo okopnila oko ono nešto kontejnera u kojima su ostali, opet, stari i nemoćni vjerujući više u Boga nego u Državu.

Inače kada govorimo o empatiji kao temelju svih ponašanja koje povezujemo s „dobrotom“ zaboravljamo da „empatije“ ima dvije vrste: „Plitka empatija“ i „duboka empatija“.  Plitka empatija (prema Gilbertu) ne oslikava nužno dobrotu zbog „stavljanja u tuđe cipele“ zbog čega osoba spram koje je ta empatičnost usmjerena može i patiti. Duboka empatija je, pak, da doista osjetimo ono što drugi ljudi doživljavaju.

Iz Ukrajine je u ovih niti mjesec dana izbjeglo gotovo 6 miliona stanovnika. Građani Ukrajine bježe pred ratom. Europa, a s njom i Hrvatska, primili su te građane pokušavajući im dati „prvu ruku“. Mediji se, opet, „upiru“ sve to podturiti u neku beskonačnu empatičnost europskih građana spram Ukrajincima koji su se odlučili na korak odlaska.

Svjestan da ovo što ću napisati ne zvuči „lijepo“ ipak ću izreći činjenicu da vojnik nevoljko brani grad iz kojeg je napustilo njegovo stanovništvo.

I Hrvatska se je uključila u prihvat onih Ukrajinaca koji su se odlučili krenuti ka njoj. Mediji se, opet, upiru prikazati hrvatsku empatičnost „loveći“ te nesretne ljude po Hrvatskoj koja, usput, ima i određeni broj građana ukrajinske nacionalne manjine. I dok još mnogi Banijci/Banovci izgubljeno i zaboravljeno „lutaju“ Hrvatskom i šire ovdje, na znam komu, napuhujemo balone slave koji će se brzo ispuhati. Koja je to vrsta empatije, a da ne pitam za one izbjeglice i prognanike koje već godinama „pendrečimo“ na Hrvatskoj granici prema BiH, Srbiji i Crnoj Gori. I ti nesretnici bježe iz rata i od rata. Da li je njihov krimen nešto tamnija boja kože?

Što, na koncu, hrvatski građani znaju o dešavanjima u Somaliji? Jemenu? Ništa, za razliku od nekih hrvatskih političara kojima su glasi iz tih ne tako predalekih zemalja sigurno došli ali im ništa ne znače jer nitko od njih nema neke šanse da „sjedi“ u nekoj političkoj asocijaciji arapskih ili afričkih zemalja.

Koja je vrsta empatije koju su ponudili iz hrvatskog političkog vrha? Neki dan neki mediji naklonjeni onima na vlasti pišu: „U ovoj ratnoj i izbjegličkoj krizi hrvatski je Premijer bitno podigao svoj ugled u europskim političkim krugovima.“ Što to maloj i osiromašenoj Hrvatskoj znači? Da će nam Ameri i Francuzi „uvaliti“ još brdo oružja koje će godinama otplaćivati hrvatski bokci? Da će mala Hrvatska postati, ako kriza u Ukrajini potraje, a potrajat će, veliki nosač aviona NATO-a? Da onaj ruski veleposlanik u BiH ma koliko mu se mi rugali da je „konjički narednik“ ne priča baš bedastoće prijeteći i, poimence, Hrvatskoj? I sve to nije za odmahnuti rukom kako to rade naši vrli vrhovnici već za promišljanje i ozbiljnu diplomatsku reakciju. U stvari, njima je i tako svejedno, oni znaju za razliku od nas „malih“, kuda će odletjeti kada i ako zagusti, a neće biti ni izbjeglice ni prognanici već časni predstavnici Hrvatskog građanstva.