Autor: Aleksandar Olujić
Uskoro ćemo u Zagrebačkom kazalištu mladih ponovo imati priliku pogledati „Cement“ Heinera Müllera, najvećeg njemačkog dramatičara druge polovine 20. stoljeća.
Müllerov „Cement“ nastao je prema istoimenom romanu sovjetskog pisca Fjodora Gladkova iz 1924., koje se drži temeljnim djelom socrealizma. Ova dva djela osim naslova povezuje fabula, ali ispričana na dva sasvim drugačija načina i iz sasvim različitih kutova. I roman i drama pričaju o crvenoarmejcu Glebu Čumalovom koji se nakon svršetka Oktobarske revolucije vraća kući gdje nalazi tvornicu cementa, u kojoj je prije rata radio, pustu i zatvorenu, stari ga drugovi ne poznaju, njegova žena kojoj se s čežnjom vraćao dočekala ga je hladno jer je u međuvremenu postala nova sovjetska žena kojoj je revolucija donijela emancipaciju, a zajedničku kćer dala je u dječji dom. Povrh svega, vlada i velika glad, kojoj kao žrtva pada njihova kćer, a Čumalov još k tome u nastojanju da oživi proizvodnju u tvornici mora surađivati s inženjerom koji ga je nekoć maltretirao.
No, dok Gladkov naglašava sovjetske ideje, veliča boljševički moral, plansku privredu i petoljetke, Müller je u svojoj drami progovorio o općeljudskim problemima, ne štedeći pritom nimalo sovjetski (socijalistički) poredak (iako je i sam živio u DDR-u), referirajući se na antičke drame, poglavito kroz nazive scena i intermedije. Ali, iako je nazvao po antičkim dramama kod Müllera nema Penelope koja vjerno čeka svog muža, njegov Prometej ne želi oslobađanje, a Medeja ne ubija sama svoju djecu (kćer) žrtvujući ih u osvetničkom ludilu – scena počinje nakon smrti a ne završava njome kao u Euripida.
„Cement“ se odvija 1921., u doba nakon završetka Oktobarske revolucije kada ratni komunizam ustupa mjesto Novoj ekonomskoj politici. To je prijelomni trenutak, brutalan i surov kada se odlučuje o novoj budućnosti. Müllerov „Cement“ mučna je priča o vremenu kada ideale zamjenjuju ideologije, revolucionarni zanos gubi bitku s oportunizmom, revolucionari s ulizicama, a jednog okrutnog vladara zamjenjuje drugi još okrutniji i nemilosrdniji.
Und Morgen wird gemacht aus Jetzt und Hier.
Nämlich der Kommunismus ist kein Traum
Genossin, sondern eine Arbeit, unsere.
Redatelj Sebastijan Kovač i dramaturg Milan Marković osuvremenili su Müllerov tekst i ponešto ga prilagodili nama bližim vremenima. Tako na početku predstave na sceni vidimo sovjetsku i jugoslavensku zastavu (potonja biva potrgana na kraju predstave), pjeva se „Hej Slaveni“, a u tekst su ubačene neke balkanske poslovice. Moglo bi se reći kako je poruka očita: svi su socijalizmi isti.
Dok Müller u svom djelu veliki naglasak stavlja na pitanje emancipacije, Kovač u prvi plan stavlja ljubavnu priču Gleba i Daše i time na drugi način interpretira original. On čak dramu naziva jednom od najvećih ljubavnih priča. No, ljubav glavnih aktera u novim uvjetima koji vladaju nakon Glebovog povratka nema nikakvu šansu preživjeti. Ovdje valja istaknuti odlične glumačke izvedbe Rakana Rushaidata kao Gleba i Nataše Kopeč kao Daše.
Heiner Müller (1929.–1995.) bio je pisac, dramatičar, redatelj, intendant. Za mnoge je bio i ostao legenda DDR-a, no ne zato što je bio poslušni aparatčik sistema, dapače. On je bio intelektualac, ljevičar s vrlo kritičnim stavovima prema Zapadu i civilizaciji kakvu je isti propagirao, ali i prema DDR-u. Stajao iza svojih uvjerenja i imao je hrabrosti biti „kontra struje“ u komunističkoj diktaturi kao i u „zapadnoj demokraciji“. U DDR-u je više njegovih drama i insceniranja bilo zabranjivano (Die Umsiedlerin; Mauser; Der Anfang; Die Hamletmaschine…), ali nikada nije želio napustiti zemlju mada je jedno vrijeme praktično istovremeno živio i u BRD-u i u DDR-u. Na zapadu je bio slavljen, ali i kritiziran, naročito poslije pada Berlinskog zida kao netko tko poslije toga nema više što reći.
Osim drama pisao je i pjesme i prozne tekstove. Osvojio je desetak književnih nagrada, među kojima su Heinrich-Mann-Preis 1959., Georg-Büchner-Preis 1985. i Kleist-Preis 1990., a posthumno Theatarpreis Berlin. Postavio je na pozornicu velik broj kazališnih tekstova, čuvena je njegova režija Hamlet/Maschine iz 1990., kada je u sedam i pol sati dugu izvedbu Shakespeareova Hamleta ubacio, kao predstavu u predstavi, svoj tekst Die Hamletmaschine iz 1977.godine. A, okušao se i u operi, njegovo postavljanje Tristana i Izolde u Bayreuthu 1993. bilo prava senzacija o kojem se i danas priča kao o legendarnom.
Nekoliko dana nakon smrti Heinera Müllera u Berlinskom Ansamblu okupile su se tisuće ljudi, među kojima je bio veliki broj pisaca, glumaca i redatelja, koji su sudjelovali u višednevnom čitalačkom maratonu posvećenom najvećem dramatičaru njemačkog govornog područja poslije Bertolta Brechta. Ovakva počast nije do tada dana ni jednom drugom aktualnom autoru.
ZKM
Heiner Müller
‘CEMENT’
(prema Gladkovu)
Redatelj:
Sebastijan Horvat
Prevoditelj: Boris Perić
Adaptacija i dramaturgija: Milan Marković
Scenograf: Igor Vasiljev
Kostimografkinja: Belinda Radulović
Kompozitor: Drago Ivanuša
Oblikovanje rasvjete: Aleksandar Čavlek
Scenski pokret: Ana Kreitmeyer
Uloge:
Rakan Rushaidat – Gleb Čumalov; Sreten Mokrović – Badjin, Bravar;Ugo Korani – Sergej Ivagin, Gromada, Kozak; Pjer Meničanin – Kleist, Starac; Dado Ćosić – Lošak, Čibis, Oficir; Barbara Prpić – Polja Mehova; Petra Svrtan – Motja; Milica Manojlović – Avdotja; Tina Orlandini – Lisaveta, Tajnica; Milivoj Beader – Boršči, Strojar; Vedran Živolić – Dmitri Ivagin, Savčuk, Kozak; Mateo Videk – Makar, Harmonikaš; Nataša Kopeč – Daša Čumalova; Toma Medvešek – Aleksej, Kozak
Izvedbe:
5. i 6. travnja 2020. u 20,00 sati
Ulaznice: https://zekaem.mojekarte.hr/hr/cement/tickets-599962.html
