Autor: Marjan Gašljević
Danas je već stara vijest da je KHL Sisak prvak Hrvatske u hokeju na ledu za sezonu 2021/2022. godinu. Naslov prvaka osvojili su utakmicu „ranije“ pobijedivši KHL Zagreb na „njihovom ledu“ u Zagrebu s uvjerljivih 5:1. Finalni rasplet je, na prvu, slutio 5 utakmica obzirom da se igra na tri pobjede. Kako u cijeloj sezoni tako i u finalu hokejaši KHL Sisak pokazali su da ove sezonu suvereno vladaju domaćim ledom. Usput, ne smijemo zaboraviti da su istovremeno igrali na „dva kolosijeka“, Hrvatskoj hokejaškoj ligi i IHL-u gdje su također ušli u „repesaž“ u kojem ih je, pri kraju, dotukao umor stalnog igranja što je za dečke koji igraju na ovako visokoj razini a ujedno i rade svoje poslove u gospodarstvu veliki izazov.
Pored trofeja prvaka Hrvatske dodijeljene su i nagrade našem Amerikancu Davidu Andersenu za najboljeg golmana, Patriku Dobriću za najboljeg strijelca, a Luki Jarčovu za najkorisnijeg igrača doigravanja.
Sport je, u principu, surov tako da već dan poslije svi trofeji ostaju zapisani u povijesti Kluba i Hrvatskog hokeja a slijede novi izazovi i dokazivanja.
Sve te uspjehe, sve pobjede ali i izgubljene utakmice s igračima na ledu dijelili su u njihovi mnogobrojni navijači od kojih su daleko najglasniji i najvatreniji članovi Udruge Zibel koji su znali svoje prijatelje na ledu većinom i njihove članove „ponijeti“ do pobjede i kada se činilo da je utakmica izgubljena. Najvažnije i najvrijednije je svakako da se uvijek navijalo korektno, sportski a u situacijama kada je bilo, nažalost i toga, vrlo neugodnih provokacija i ispada protivničkih igrača i navijača ostali su vjerni sebi ne reagirajući i ne dozvolivši da njihovo navijanje prijeđe granice dobrog, sportskog i korektnog navijanja. Mnogobrojni navijači su pokazali da su jedna velika obitelj čija srca zajednički kucaju za svoj Grad, za svoj Klub. Pokazali su nebrojeno puta da njih politika ne zanima i da je ne žele u svojim redovima a onima koji to ne razumiju i kojima to nije jasno jednostavno nije mjesto u njihovoj navijačkoj obitelji. I ako svih obrazovnih razina uvijek su pokazivali i dokazivali da oni nisu cure i dečki u salonkama i da je njima strano (i nastrano) političko kuhanje u sportu i oko sporta.
Eto, za najboljeg navijača nema nagrade. Za njega je najveća nagrada uspjeh njegovih ljubimaca. Prebacivali smo, tako, neki dan u Lednoj pijući kavicu hoće li se morati igrati svih 5 utakmica da bi se došlo do odluke o prvaku. Tepli smo i o „domaćinskom suđenju“ s kojim smo se itekako susretali pa i na našem, sisačkom, ledu. Ma znamo se on i ja zamalo cijeli život, a onda me on u jednom trenutku šeretski se osmjehnuvši upita: „Znaš li Ti Gaš kako je meni ima i prezime“? Zagrcnuo sam se i zabuljio u njega: „Jebiga, Milano, ne znam.“
Dajem si slobodu proglasiti ga naj navijačem, i ako svi drugi nimalo ne zaostaju za njim u praćenju svojih hokejaša, glasnom navijanju ali i trenutcima kada treba „podmetnuti leđa“ za svoj klub, ako za ništa drugo samo za onu „mrvicu“ kada treba izaći na led i čestitati svojim ljubimcima pa makar bos ili u japankama jer dok je takvih kao Milano biti će i kluba i uspjeha pa i na „suhoj korici kruha“ ma što zavidnjaci i licemjeri pokušavali.