Lički hamburger. Baš te dvije šnite crnog kruha, koje su blago pritisnule kosani odrezak, salatu i umak, daju posebnost ovom ukusnom jelu koji sam prvi put kušao, dok sam čekao da me električni brod odveze do nove doze jezerske ljepote.
Nakon što sam čuo da je cijena ulazne karte na Plitvicama snižena na onu pristupačnu nižim slojevima, polusvijetu i atostoperima, tu subotu podignuo sam palac za nedonoščad i Plitvička jezera. Susjedu Ivanu Janekoviću, sad već prekaljenom gastarbajteru, imam zahvaliti što sam se prvi put u životu vozio u
BMW-ovom kabrioletu.
„Stoperi zaslužuju najbolje“, govorio je još Marko Aurelije.
Moje nedoumice, trebam li skrenuti ili nastaviti ravno cestom, riješio je ljubazni policajac. Zadnji put kad sam se stopirajući vozio u policijskom vozilu, imao sam pet godina i bio u pratnji oca, i naravno policije. Hvala hrvatskoj policiji! Dok sam hodao cestom, šumovito grmovitog nenaseljenog krajobraza u očekivanju prijevoza, pojavio se junak našeg doba – Zoran Lončar! Stao mi je jer me pozna (što je već samo po sebi prilično neobično i odvažno). Ovaj marketinški stručnjak i meštar od pločica (kupaonskih i kuhinjskih), odvezao me skroz do Plitvičkih jezera.
Veličanstveni slapovi, bezbrojni ljupki slapići koji se preko stijena slijevaju u zelenkasta vodena prostranstva. Kad se Hrvatska prijavljuje na izbor ljepote, ona pošalje Plitvice.
Lika nije mogla dozvoliti da se o njoj priča kao o nekakvom slabiću te je na topao dan poslala snježni poplun. Bilo je zanimljivo svjedočiti dvama godišnjim dobima u jednom danu. Kako samo rijetki vozači staju stoperima po snijegu, kiši i najezdi skakavaca, odlučio sam se za povratak busom. Ne znajući da vozač ne prima karticu, a u nedostatku vremena da odem do bankomata po gotovinu, već sam u mislima birao medvjeđi brlog u kojem ću prenoćiti. Tri medvjeda (a i četvrti i peti) mogu zahvaliti predivnoj Norvežanki Sonji što ih nisam počastio svojim posjetom. Ova draga cura, koju sam vidio prvi put u životu, platila mi je autobusnu kartu do Zagreba. U busu sam imao čast upoznati Brazilca Derlija. Budući da on ne zna hrvatski ni engleski, a ja ne znam portugalski, fino smo se napričali i do Zagreba sam postao amigo, odnosno prijatelj. Na kraju, ne bi bilo loše spomenuti da je ovo kraj ovog putopisa.
Denis Vidović
