Prije godinu dana, 16. travnja 2021. ovaj je svijet napustio Jozo Nikolić. Bio je pisac, novinar, profesor i učitelj. Na stranicama našeg portala redovito je objavljivao svoje književne radove, najprije (od 2015.) aforizme da bi 2016. počeo objavljivati kratke priče, ali i stvarne priče iz svog Vukovara.
„Priče Joze Nikolića izazivaju začudnost kod čitatelja, ostavljaju ga u nedoumici isto onako kao i njegovi aforizmi. Autorova sklonost minimalizmu vidi se pri izboru književnih vrsta. Priče su mu kao i aforizmi: male cjeline bremenite sadržajem, komprimirane u što manji izričaj, lišen emocija ali suvremeno vizualan“, napisala je mr. sc. Tatjana Šaler-Olujić u predgovoru njegove zbirke kratkih priča „Obezglavljene priče“.
Jozo Nikolić rođen je 5. prosinca 1950. godine u Globarici (BiH). Osnovnu školu i gimnaziju završava u Maglaju, a na Filozofskom fakultetu u Zagrebu 1974. diplomira Jugoslavenske jezike i književnost i Ruski jezik i književnost. Poslije završetka fakulteta radi kao profesor Hrvatskog jezika u Općoj gimnaziji Maglaj. Poslije par godina seli se u Tovarnik i predaje u Poljoprivrednoj a poslije i Zdravstveno – veterinarskoj školi u Vinkovcima, potom kraće vrijeme u Onovnoj školi u Iloku, te na poslijetku u Ekonomskoj školi u Vukovaru gdje ostaje sve do odlaska u mirovinu. Bio je suradnik osječkog “Glasa Slavonije” i “Vinkovačkog lista”. Iako je pisao od malih nogu dugo nije ništa objavljivao, tek 2017. izlazi iz tiska njegova zbirka aforizama “Jozine razbacane misli” i prva zbirka priča “Obezglavljene priče” te 2019. roman „To nije bio moj život“, a objavu drugog romana spriječila je njegova iznenadna smrt prije točno godinu dana.
U spomen na našeg dragog prijatelja objavljujemo nekoliko njegovih aforizama, prvu priču koju je objavio na portalu i jednu kratku crticu – razmišljanje koje, nažalost, do danas ništa nije izgubilo na aktualnosti.
PS-Portal
Jozine razbacane misli
(PS-Portal, 2015.)
Oko za oko, zubna proteza za zubnu protezu.
Čovjek je čovjeku političar.
Vladarima trebaju glupi podanici kao zavjesa za vlastitu glupost.
Jozo Nikolić OBEZGLAVLJENE PRIČE
‘Semafori‘
(PS-Portal, studeni 2016.)
Njegova sušičava sobica u prizemlju bila je zabodena u tlocrt ogromne, razlivene građevine. Činilo mu se da prozor i balkonska vrata okrenuti ka ulici mogu svaki čas otići , izgubiti se u nedogledu tamne ulice, ponuditi golotinju sobe podsmijehu slučajnih prolaznika.
Izašao je u mrklo jutro. Oblaci su se valjali kao dobro pripremljeno tijesto preko ruba bakrene tepsije. Ulica je bila ogoljena, pusta. Samo nekoliko ljudi vuklo se ka samo njima znanim odredištima. Došao je do prvog raskrižja. Sa semafora mu je namigivalo škiljavo, jedva vidljivo crveno svjetlo. To ga je naljutilo. Pošao je dalje, ka dijelu grada u koji je rijetko zalazio. Zastao je na raskrižju. Opet okrugli , crveni osinjak. Sada je već bio zabrinut. Vratio se u svoju sobu, tromo i sporo, kao pogrebnik koji se vraća sa sirotinjskog pogreba. Na stolu je još stajala prljava šalica u čije je stijenke rezignirano udarala prizemljena, lakoma muha.
Sutradan je otputovao u grad, tridesetak kilometara udaljen od njegovog. Dočekalo ga je nekoliko izduljenih nebodera, razapetih između hladnoga asfalta i trulog neba. Ličili su mu na sasušene upitnike na koje nitko nije davao odgovore. Bili su graničnici koji su rasjecali grad na dvije prljave polutke. Ulicom se kotrljalo klupko ljudi. Pred njim je puklo prvo raskrižje. Bio je siguran da će mu oči usisati crvena paklena vratašca. Duša mu se uvaljala u strah i tjeskobu. Cijeli dan je obilazio gradska raskrižja. Uvijek, kada je htio prijeći ulicu, semafor se pretvarao u crvena, slinava usta nemani.
Kasno navečer vratio se u stan. Cijelu noć je probdio kao vojnik na mrtvoj straži. Misli su se namatale na opasno klupko. U mutnu zoru, ne znajući ni kako ni zašto, našao se na dremljivom kolodvoru. Kupio je kartu za prvi vlak koji je polazio za Glavni grad. Putovanje se otrglo, dosadno i neobećavajuće. Izašavši iz kolodvorske zgrade, gotovo se zabio u semafor koji je stražio pred njezinim ulazom. Crveno svjetlo je nastavljalo svoj osvetnički, crveni ples. Iznajmio je sobu u jeftinom, prljavom motelu i krenuo u lov na semafore. U glavnom gradu bilo ih je na stotine. Išao je od jednoga do drugoga, kao hodočasnik na opasnom putovanji. Crvenilo je već objavilo i slavilo pobjedu.
Poslije nekoliko dana vratio se u svoj grad. U glavi mu je zavladao čudan mir, gusta tekućina ravnodušja plavila je cijelo tijelo. Misli su se uvukle u samo njima znana i prihvatljiva skloništa i odale se ugodnom odmoru. Dane i noći probdio je u sobi, nije ni jeo, ni pio, kao vjernik pred veliki blagdan. Jednoga jutra je, opet polusvjesno i neplanirano, bez ikakvog valjanog razloga, ugazio u grad poliven sunčevom svjetlošću. Bilo je puno ljudi na ulicama i činili su se drugačijim. Stao je na prvom raskrižju. Zeleno svjetlo na semaforu ponudilo mu je sramežljivu dobrodošlicu. Nije prešao na drugu stranu ulice. Bezvoljno je pošao dalje, buljeći u izloge praznim, ispranim pogledom.
Ukrali su mi učenike
(PS-Portal / ZG-KULT, 15. studeni 2018.)
Autor: Jozo Nikolić
Život nas učitelja je niz dolazaka i odlazaka. Generacije učenika dolaze i odlaze, mi ostajemo. Dočekujemo ih i ispraćamo. Ne volimo trajne rastanke. Želimo, barem krajičkom oka, zaviriti u njihove nove živote, veseliti se njihovim uspjesima, dobro odabranim fakultetima, poslu kojim su zadovoljni. Želimo im u dijeliti pokoji savjet, pružiti im podršku. Veselimo se kada nas pozdravljaju s druge strane ulice, kada ispijamo kave u njihovim omiljenim kafićima, prepričavamo anegdota iz školskih dana, ponekad i ogovaramo. Smijemo se.
U proteklih nekoliko godina život u Vukovaru se promijenio. Sve je manje mojih bivših učenika na gradskoj šetnici, kafići su gotovo prazni. Neke svoje učenike nisam vidio od završetka njihovog školovanja. Gdje su nestali? Koje su ih nove staze donijele?
Pitanje je retoričko. I vi i ja znamo gdje su. Bojim se otići na autobusni kolodvor.
Hoću li ih tamo prepoznati? Što ću vidjeti u njihovim očima? Probuđenu nadu, obnovljenu sigurnost, vjeru, viziju boljeg života. Ili bojazan, strah, nesigurnost. Ako su već morali otići, želim da im budu blage tuđe ulice i trgovi, da povrate oteti ponos i dostojanstvo.
Vukovar će ih čekati.
Njega nam ne mogu ukrasti.