Putopis: Sisak – Velika Kladuša

Kad stopiram, nikad ne znam tko će me povesti.

Hoće li to biti srdačni susjedi, koji se vraćaju samo zbog vas i stišću u automobilu kako bi vam pomogli ili umirovljeni konobar koji je posluživao Krležu i vozio i častio pićem Vidovića (Nisam siguran koliko je ovaj  drugi vrijedan spomena, ali ipak on piše ovaj putopis.) Hoće li to možda ipak biti mladić ispred džamije u Velikoj Kladuši kojega sam prvi put u životu poselamio i vidio. Taj me dobri čovjek upoznao s gradom u kojem njegovi pretci obitavaju stoljećima, vozio od vidikovca, na kojem mi je pokazao stratešku važnost ovog kraja, do Starog grada Kladuše, utvrde koja se prvi put spominje u 13. stoljeću. Pokazao mi je napuštena postrojenja Aglokomerca kao i najzapadniju džamiju Osmanskog Carstva. Uputio me gdje je najbolje mjesto za pojesti ćevape, častio s dvije ogromne zeljanice maksuz naručene za mene te otpratio do granice.

Kad stopiram, nikad ne znam tko će me povesti i ulazim u auto isključivo onome tko mi stane.

Denis Vidović