Autor: Marjan Gašljević
U neko vrijeme kada sam bio, hajde kažimo, ozbiljan lovac jednom prilikom u gostima kod prijatelja lovca negdje podno Male Kapele smjesti me on na čeku iznad jedne vrtače da čekam eventualni izlazak divljih svinja na rovanje mekanog i podatnog tla dna vrtače. Pokaza mi on gdje „čekaju“ kolege lovci lijevo i desno od mene, a onda mi pokaza jedan jasno vidljivi panj na samom rubu šume u dnu vrtače: „Pazi, taj sam panj ja ubio bar desetak puta.“
Dok sam strpljivo buljio u rub šume u dnu vrtače sve očekujući kapitalnu veprinu šuškanje iza laže, šuškanje lijevo, šuškanje desno mi je lagano ježilo jezu niz leđa. Kolega mi je, naime, rekao kada smo krenuli prema našim čekama rekao „da nikako ne pucamo u medvjeda ako slučajno naiđe, samo ga poplašite jer ove godine imamo pravo na odstrjel svega dva mede, a to pravo prodajemo stranim lovcima i od tih novaca živimo sezonu.“ I u toj priči naiđemo na lokvu – pojilište. Oko lokve svjež medvjeđi trag šape veće od oboda mog lovačkog šešira.
Što da radim ako naiđe medo, a pucati ne smijem? Da mu isplazim jezik? Ježim se tako osluškujući šuškanje i ne zamjećujući da se oko mene polako spušta sumrak sve tamniji prema rubu vrtače.
A dolje u dnu vrtače nešto se „mrda“. Provirim kroz snajper, a ono se zbilja mrda. Protrljam oči i zabuljim se u sumrak. Ma mrda se. A nešto mi i jače šuška iza leđa. Bacim „oko“ preko ramena prema šuškanju kad ono nedaleki grm „mrda“. Stisnem čvrsto svoju vjernu snajpericu prisjetivši kako su nas ono nekad davno učili u vojsci „da puška služi za borbu vatrom, nožem i kundakom“. Jebiga, na snajperici nemam noža, kundak je plastični „veprov vrat“ s amortizerom a pucati ne smijem. Grm se smiri, prestane šuškati a lagani lahor podigne mi za stupanj više jezu niz znojna leđa.
Opet pogled usmjerim na vrtaču. Il’ se miče, il’ se ne miče, pitanje je sad. Buljim kroz optiku. „Neću“, odlučujem u hipu, „ma da je i kapitalac manja je šteta nego doći do Kapele i ustrijeliti panj“.
I dok se kroz mrakaču vozimo kroz Blata a bezbrojne žabe kao prirodni fenomen baš tog postojećeg – nepostojećeg jezerca pucaju kao petarde pod kotačima terenca razmišljam o djetinjstvu kada bi me u noći plašio žar iz peći. Priča o „divljem ognju“ prije spavanja a sada žarke oči koje bulje u mene i iskeženi, palucavi jezici, zabijem glavu pod jastuk i čekam neizbježnu sudbinu koja se ubrzo nastavi u snu.
Živ sam, provirim pažljivo jednim okom ispod jastuka, a ono tamo iz kuta sobe nešto zuri u mene ogromnim svjetlećim očima. Iznad njih raširenih ruku lebdi bijela spodoba koja samo čeka da me ščepa. Odjednom se užarene oči pomaknu i nesta ih. Bijela spodoba niti da se pomakne. Zurim u nju prepun straha i zureći san me prevari.
Nešto mi odjednom zasvijetli u tek probuđene oči. Ona bijela spodoba koja me je toliko plašila malo se pomakla u stranu i otkrila prozor kroz koji me razbudi ranojutarnja zraka sunca.
Sa smiješkom se prisjetim svih tih čudovišta promatrajući suton nad Zibelom. Zureći u Sunce koje klanja u obzoru tamo iz Kupe, iza Rakova, iza Vurota pod nosom mi sa sumrakom klanjaju lokalna čudovišta šumarka zvanog Spuština. Okrećem im leđa odlazeći sve vireći preko ramena, „il’ se mrda, ili ne“?