Autor: Aleksandar Olujić
Bilo je to 1. svibnja davne 1886. godine kada su radnici na istoku SAD-u izašli na ulice protestirajući protiv nečovječnih uvjeta rada i tražeći pravo koje je simbolično izraženo kao 8-8-8, odnosno 8 sati rada, 8 sati odmora i 8 sati posvećenih sebi. Toga dana je na mirne prosvjede na ulice izašlo neki kažu 200, neki 300 tisuća, a neki govore i više od pola milijuna, radnika. Samo u Chicagu je demonstriralo 40.000 ljudi.
U to vrijeme radnici su radili 12 pa čak do 16 sati dnevno uz mizerne plaće jedva dostatne za puko preživljavanje, a situacija se još više pogoršala za vrijeme tzv. Duge depresije koja je od 1873. do 1896. zahvatila Europu i Sjevernu Ameriku, kada je samo u SAD-u bankrotiralo više od 18.000 poduzeća, stotine banaka i čak 10 saveznih država. Položaj radnika je bio takav da nisu imali nikakva prava, a prosječna nadnica za 12 satni rad bila je oko 3 USD.
Američka federacija sindikata (Federation of Organized Trades and Labor Unions of the United States and Canada) je u listopadu 1884. pozvala da se 1. svibnja 1886. održe štrajkovi u cijeloj zemlji. Tri tjedna prije tog datuma izbio je štrajk u tvornici poljoprivrednih alata McCormick Harvesting Machine Company u Chicagu zbog neljudskih uvjeta rada, na što su vlasnici zatvorili tvornicu i izbacili radnike na cestu s namjerom da ih zamijene s novim useljenicima koji su u takvim slučajevima čekali u redovima pred tvornicama. Planove im je pomrsio anarhistički list Arbeiter-Zeitung čija kampanja je bila zaslužna da se umjesto 800 ljudi za posao prijavi samo 300 novih.
Ohrabreni ovim uspjehom, 1. svibnja 1886. okupio se na Haymarketu u Chicagu veliki broj radnika sa zahtjevom za 8 satni radni dan. Jedan od govornika na skupu je bio August Spies, izdavač i šef redakcije Arbeiter-Zeitunga, a posljedica skupa je bio višednevni štrajk u Chicagu. Situacija je eskalirala 3. svibnja kada je u policijskoj intervenciji ispred tvornice McCormick poginulo 6 radnika. Kao reakcija na to iste večeri su se tisuće štrajkaša uputile prema Haymarket Squareu na kojemu su se protesti nastavili.
Slijedećeg dana, 4. svibnja, došlo je do tragedije. Iako su radnici bili bijesni zbog pogibije svojih drugova, protestni skup kojem je prisustvovalo oko 3.000 ljudi proticao je mirno. Tog utorka sipila je slaba kiša i kako se prosvjed bližio kraju ljudi su se već počeli razilaziti. Za vrijeme govora britanskog socijalista Samuela Fieldena policija je napala prosvjednike s namjerom da razjuri skup i u tom trenutku je netko u masu bacio bombu, pri čemu je odmah poginulo 12 ljudi među kojima i jedan policajac (u bolnici će poslije od posljedica umrijeti još 6 policajaca), na što je policija pucala u masu i pobila nepoznat broj ljudi.
To je događaj koji će ući u povijest kao Haymarket masakr. Iako se nije znalo tko je bacio bombu, 8 osoba koje su bile suorganizatori štrajka, među kojima je bio August Spies, optužene su da snose odgovornost za to djelo i proglašene krivima. Nad četvoricom njih je izvršena smrtna kazna, jedan je u zatvoru izvršio samoubojstvo, jedan je osuđen na 15 godina, a trojici je smrtna kazna poslije preinačena u doživotni zatvor.
U spomen na žrtve Haymarket masakra na osnivačkom kongresu Druge internacionale 1. svibanj je proglašen danom kada će se svake godine održavati radnički prosvjedi što je širom svijeta, a i kod nas u Hrvatskoj, provedeno u djelo već slijedeće 1890. godine.
Danas mnogi 1. maj poistovjećuju s besplatnim grahom (ili srdelama) i populističkim istupima političara koji sebe u takvim prilikama vole prikazivati kao nekoga tko potječe iz naroda, odnosno radničke familije, kome srce još uvijek tuče za njih, zaboravljajući korijene i činjenicu da prava koja danas uživamo nisu pala s neba već se za njih trebalo izboriti. Imageu ovoga praznika još su dodatno naudile komunističke vlasti pretvarajući ga u politički igrokaz kojim su se veličali njihovi “uspjesi” i “zasluge” za boljitak radničke klase s kojom nisu imali ništa zajedničko.
Praznik, koji je nakon sloma komunističkih režima tavorio kao relikt nekih vremena koje su svi htjeli odbaciti, ponovo dobiva na važnosti kao simbol (ne samo) radničke borbe za život dostojan čovjeka u kojemu će rad biti pošteno plaćen i društvo u kojem se od plaće može živjeti a ne preživljavati.
Danas živimo u carstvu profita, svemogućeg i jedinog boga kome se više klanja nego svim bogovima prije. Zbog njega se danas stavi ključ u bravu tvornice koja život znači cijelom jednom kraju, a proizvodnja se u preseli u neku zemlju drugog ili trećeg svijeta koja je sva sretna zbog toga i gdje nitko ne postavlja neugodna pitanja i gdje poslušna sirotinja radi za crkavicu. Nije važno što ovdje ostaju prazne hale i hrpa ostarjelih koji su ulagali godine svog života i rada u te tvornice. To su olupine koje nitko ne treba jer ne donose zaradu. One ostaju na milost i nemilost nekim centrima moći i odlučivanja. Bivši proleteri osuđeni su na čekanje milostinje u vidu mirovina, a mladi i radno sposobni svoju sreću traže drugdje, daleko odavde.
No, nemojte misliti kako su „dobra stara vremena“ bila vremena isključivo poštenih trudbenika i da je teklo med i mlijeko. Nisu! Među onima koji su stvarali i gradili bilo je i onih kojima je s usana silazilo samo ono dobro naučeno: „drugarice i drugovi mi bi trebali“, „mi moramo“, „naša radnička klasa“, „naši uspjesi“, „mi članovi SK“, „drug predsjednik“, a koje su koristili u svakoj javnoj prilici. Oportunista je uvijek bilo, likova koji su se gurali u prve redove želeći biti što bliže nekom ondašnjem crvenom velmoži, svejedno bio on nacionalni ili lokalni, kako bi bili u njegovom vidokrugu dok mu frenetično plješću s očekivanjem da se njihov claqueurski trud oplodi kroz neko promaknuće na poslu, napredak na listi za stan, stambeni kredit ili kakvu sinekuricu za kćerkicu ili sinčića (inače predsjednicu/ka saveza omladine razredne zajednice). O da, u vrijeme kada su svi bili jednaki bilo je „jednakijih“, a mlaćenje prazne slame i prodavanje magle uvijeno u parole bila je standardna procedura na svim svečanim proslavama, pa i onima 1. maja.
Danas su se za 1. maj (nakratko) zavijorile zastave i zamirisao grah. Možda se nekima što su došli na proslavu, dok iznova glođu obećanja držeći još vruću porciju u ruci, u ovakvim prilikama uskovitlaju sjećanja pa se prisjete dobro znanih stihova:
Ustajte vi zemaljsko roblje,
Vi sužnji koje mori glad…