Autor: Marjan Gašljević
Da se malo odmaknemo od koronavirusa razonodimo se uz neke “strašne” priče koje su se, možda, dogodile. A, na koncu tko se od nas nije sreo s nenadanim zračnim vihorom koji bi nam pred nosom zavrtio suho lišće i travu?
Prisjećajući se mnogobrojnih priča iz djetinjstva koje smo kao djeca slušali u večernjim satima dok nas ne bi san prevario pala mi je na um i jedna pričica u kojoj je glavnu ulogu odigrao tada mladi sumještanin Juriša. Tada nije u selu još bilo električne struje a kamo li televizije pa se vrijeme, posebno duge zimske večeri, kratilo pričama. Mi djeca rado smo ih i s pozornošću slušali a posebno one „strašne“ o vilama, neivdovnicama, coprenicama, vilenjacima i drugim nepočudama koje su se nekad, najčešće noću, motale uokolo čineći razne zgode ljudima koji bi se našli na mjestu njihove izvedbe. Ježili bi se od jeze koju je izazivala priča a i mnoge od njih bi prosanjali često probuđeni u strahu zureći u mrkli mrak iz kojeg bi nas dodatno prestrašio neugašeni žar iz peći ili svijetleće oči mačke ispod iste te peći. U Viduševcu su bila apostrofirana posebno dva mjesta gdje su se događale takve neobične zgode. Na Petrinki gdje je bio most preko potoka Klimovca a ujedno i široko križanje putova dešavali su se noćni susreti s vilama i coprenicama koje su na tom mjestu prale robu ali su i na prostranom, travnatom raskršću znale zaigrati kolo. Kod Brijenskog mosta, pak, pored aktivnosti noćnog „pranja robe“ na potoku Perlimovcu, dešavale bi se i neke opakije zgode kao vezivanje nogu konjima u zaprezi, zaplitanje kotača kola u nevidljive lance i slične nepočudne stvari ali i neobične prikaze i spodobe koje bi se neobjašnjivo pojavljivale i isto tako nestajale.
Te je noći, dakle, malo se zabečarivši Juriša požurio kući iz Donjeg u Gornje selo. Da ne bi hodio duljim putem kroz selo hrabro krenu „poprijeko“, putem preko Petrinke. Jurišu, kao opće poznatog seoskog đilkoša nisu strašile priče o vilama a imao je u džepu i poveliku, oštru „kebu“. Kada je došao na Petrinku u mjesečevom svijetlu na sred raskrižja ugledao je vrtlog titrava svjetla i zraka kao da nevidljive djevojke plešu kolo vrteći ga velikom brzinom. Juriša prestravljen zasta, izvuče kebu i rasklopi je ta je hitnu prema kolu. Kolo stade uz neljudski krik a nož krvave oštrice pade na travu. Juriša uze nož i bježeći odjuri kući. Sutradan ga probudi kuknjava njegove majke uz krevet mu. Kukajuči i jaučući pokaza mu njegov lik u ogledalcu. Sve i jedna dlaka na Jurišinoj glavi bijaše bijela.
Za Vrzino kolo postoji mnogo različitih priča i tumačenja od Tituševa Grabacijaša do „svakodnevnih“ zavrzlama uzrokovanih kolom a ono samo i ima značenje zavrzlame, najčešće beskonačne, navezane. Vile bi, obično, plesale kolo na raskrižjima putova ili na šumskim proplancima. Većina namjernika koji bi „upali u kolo“ završila bi loše. Očerupani, ošišani i obrijanih brkova što je bila velika sramota. Ali, bilo je i situacija kada bi sudjelovanje u kolu bilo i nagrađeno.
Tako je, prema kazivanju, 1906. vrijedni i pošteni sisački dobrostojeći gazda Tinček, tada vlasnik zemljišta na početku današnje Cesarčeve i nekih parcela u Pogorelcu, krenuo na veliki sajam u Petrinju povodom Lovrenčeva. Kako bi na sajam došao zarana i zauzeo najbolji „plac“ Tinček je u kola zapregnuo prekrasne vrance a za kola zavezao i dva mlada junca za prodaju i kreno oko „dvanaeste ure“. Dobra mu je supruga Kata u kola „denula pečenog krmenadlina, paradajzlina i paprike te pečenoh hrženjaka, pletenku čiste šljive i dupljak vinčeka“ sve da se „najde“. Pucketajući bičem ubrzo je stigao do raskrižja „ Kod Pomoz Bog“. U taj čas se na raskršću digao strašan vihor vitlajući prašinu a oko njega vrtjelo se više malih vihorčića znanih kao „pijavice“ dok je neobjašnjiva vanzemaljska svjetlost obasjala ovaj nevjerojatan prizor. Konji su stali kao ukopani a dok je Tinček dolazio k sebi prema kolima je pristupilo devet prelijepih djevojaka obučenih u svilene plave i bijele haljine. Taj je čas odnekud, kao s Neba, zasvirala prekrasna glazba a Tinček se, ne znajući kako, odjednom našao među djevojkama i zaplesao s njima kolo. Kako se je ovaj ozbiljan 55 godišnjak, bogobojazan i vrijedan gazda našao među njima nikako mu poslije nije bilo jasno kao niti koliko je dugo plesao.
Ujutro, oko 6 ure, Tinčekova Kata začuđeno je gledala u zapregu koja je stala na dvoru. Na kolima je u dubokom snu hrkao Tinček. Budila ga je i budila a kada se probudio zbunjeno je pokušao objasniti što mu se je desilo. Zbunjeno je gledao i u začelje kola za koje su bila vezana četiri prelijepa bikića. Da je događaj bio na samoj priči pričalo bi se i zaboravilo ali od kuda odjednom Tinčeku još dva bikića u staji?