Oproštaj?

Autor: Marjan Gašljević

Umrem li,
ostavite balkon otvoren.
Dijete naranče jede.

(Vidim sa svog balkona)

Kosac žito kosi.
(Čujem sa svog balkona.)

Umrem li,
ostavite balkon otvoren!

Pisao sam domaće zadaće uz svijetlo svijeće ili petrolejke. Hodio sam u školu uvijek u istoj odjeći i obući. „Mešno“ odijelo bilo je naslijeđeno od nekog starijeg rođaka namijenjeno, kada ga prerastem, nekom mlađem rođaku. Talijaner i 10 deka parizera bio je svakodnevni praznik u srednjoj a sreća ako nisi u neki dan „popio“ batine od zagrebačkih frajera kojima je zanimacija bilo kad njih desetak isprebije nekog seljačića. Traženje „sebe“ kroz život podstanarskih sobičaka i raspuštenosti studentskih domova furajući se na valovima tek otkrivenog rocka. Širom otvorene oči u trenutcima kada bi „odplahutao“ na „mrski zapad“ i milicijsko „propitivanje“ u povratku zbog jebenih traperica i par long-plejki. Pa nestašice ulja. Nestašice kave i pokušaji bogaćenje kroz šverc od Bosanca iz Spiefeldstrasse. Par-nepar vožnja. Drugo nacionalno propitivanje pa Domovinski rat. Pogled u oči novom poretku. Beskonačno čuđenje. Policijsko propitivanje zbog jebenog svojeg mišljenja. Kave ima. Ulja ima. Para nema. Gdje sam ja to? Gdje sam bio? Kamo idem? Zašto me sve vrijeme isti likovi propituju? Mogu li, uopće, do svog balkona?

Bezvremenski Lorca je dio “izgubljene generacije”, mladih ljudi koji se osjećaju bespomoćno i izgubljeno te sve proživljavaju mnogo intenzivnije nego drugi ljudi. “Oproštaj” je refleksivno- egzistencijalna pjesma koja pruža iznenađujuću optimističnu vjeru u život. Specifičnost Lorcinog pjesničkog izražaja jest i lirska kratkoća, koja je u ovoj pjesmi došla do izražaja izborom riječi i opsegom pjesme.

Ja nisam mlad već naprotiv. Usprkos toj činjenici osjećam se pripadnikom “izgubljene generacije” stoga, ostavite moj balkon otvoren.