Piše: Siniša Matasović
Ovo je tema o kojoj definitivno nisam namjeravao pisati uz tolike brojne interesantne teme kojima svjedočimo zadnjih mjeseci: rat u Ukrajini, smjene ministara u vladi kao na tekućoj traci, obnova nakon potresa koja se zasad svodi na čeprkanje poluamaterskih građevinara po dimnjacima najmanje stradalih građevina, dok kapitalni zahvati nisu na vidiku ni dalekozorom. Pitate se, naravno, i sasvim legitimno, čemu onda uslijed svega toga uopće pisati o bezveznom i šugavom nogometu. Isprovocirala me je jedna izjava radio reportera koji je prenosio uživo završnu utakmicu sezone HNL-a na Maksimiru između Dinama i Hajduka 21. svibnja. Rezultat svjesno neću ni spomenuti, za ovu priču je najmanje bitan. Reporter je u svojoj završnoj riječi ustvrdio sljedeće: ”Svjedočili smo sjajnoj utakmici na dupkom ispunjenom maksimirskom stadionu od 18 tisuća ljudi!” Ako ne uočavate ništa sporno u toj izjavi, podsjetit ću vas da je riječ o stadionu na koji se ne tako davno, prije dvadesetak-trideset godina znalo natiskati i preko 35 tisuća ljudi. Kapacitet se godinama smanjivao i smanjivao, otkako smo devedesetih godina prošloga stoljeća postali samostalna i suverena država, na to su utjecali kojekakvi neznalice i nepošteni vlastodršci na svim razinama grada i države, da bi nedavni potres u Zagrebu razotkrio sve probleme i u potpunosti zatvorio istočnu tribinu stadiona. Budimo realni, vjerojatnije je očekivati da će se u vicevima opjevani Joža Manolić još za ovozemaljskog života spustiti na Mjesec, nego da će ikada biti obnovljen maksimirski istok.
Sramota stadiona na Maksimiru je sramota za cijelu državu čija je nacionalna reprezentativna vrsta u zadnjih 25 godina 2 puta bila nositelj medalje na Svjetskim prvenstvima (bronca 1998., srebro 2018.). Kleli su se svi političari redom da će izgraditi novi nacionalni stadion u Zagrebu, bez da su mrdnuli malim prstom. Svjestan sam da velik broj ljudi nogomet uopće ne prati, da ih on uopće ne zanima, da ga drže gubljenjem vremena. Međutim, mora se priznati da su pozitivnoj reputaciji Hrvatske na globalnom planu više učinili Davor Šuker i Luka Modrić ponaosob nego svi hrvatski političari zajedno od 1991. naovamo. Oni nas, ruku na srce, u svijetu jedino konstantno i postojano sramote. Stoga je tim više žalosno što aktualni nositelji srebra sa zadnjeg Mundijala nemaju u glavnom gradu Hrvatske Zagrebu stadion većeg kapaciteta od mizernih 18 tisuća mjesta. Tim je to žalosnije kada smo svjedoci brojnih modernih i funkcionalnih stadiona u susjednim državama poput Mađarske ili Slovenije, gdje stadioni kapaciteta od 15 do 25 tisuća mjesta, sjedećih i natkrivenih, niču kao gljive poslije kiše uz ukupne financijske investicije 5 do 10 puta manje od procjena izgradnje naših investicijskih ”stručnjaka”. Jer podrazumijeva se, kod nas svaki mutikaša i posrednik mora spremiti pozamašnu šušku u svoj privatni džep, svaka kuna mora tri do pet puta biti pronevjerena prije nego odradi svoju svrhu. Na to smo već odavno navikli, s tim smo se već odavno pomirili, oko toga već odavno šutimo. Šutjet ćemo siguran sam i dalje, u to se je isplativije kladiti nego u pobjedu Dinama protiv Segeste ili Mladosti u kupu. Ili da možda pitanje nogometnog stadiona u Zagrebu riješio tako što ćemo jednom virtualnom dizalicom prenijeti stadio nekadašnjeg Kamen Ingrada iz Velike na Maksimir. Ondje vjerojatno već godinama nije protrčala nijedna nogometna kopačka, ondje danas vjerojatno pasu krave, a svojedobno je u to zdanje ulupano tko bi precizno znao koliko milijuna kuna, eura, dolara… kao i u mnoga druga bespotrebna i neisplativa zdanja diljem Lijepe, napaćene i pokradene Naše.
Eh da, jesam li dosad u članku spomenuo kako je ovo sa sportskoga aspekta bilo jedno od uzbudljivijih i dinamičnijih prvenstava godinama unazad? Nisam…? Šteta, a mogao sam govoriti i o tome, nogomet je doista bio na nivou i tijekom godine su promovirani i dokazani mnogi mladi igrači, od kojih će barem nekolicina u dogledno vrijeme postati važni kotačići nacionalne nogometne vrste, u to ne sumnjam.