Autor: Marjan Gašljević
I ja sam, konačno, krenuo u svoju ljetnu „rezidenciju“. Još u Sisku dok sam tankao pun rezervoar pumpaš me nekako čudno gledao, ono, kao, „jesi li ti baš siguran da ćeš toliko točiti i moći to platiti?“ Malo sam se napuhavao kako sam to viđao da rade oni koji imaju para. Jebiga, možda će i mene svrstati u onih 200 bogatih Tuđmanovih obitelji kada vide moju registraciju na cesti.
Nagurao sam pun automobil različitih potrepština. Od stare majke uzeh nekoliko vrećica graha kojeg je ona u onim još postpotresnim danima dobila od neke humanitarne organizacije. Našlo se tu i ribljih pašteta koje na Banovini, i tako nitko ne jede, a smrznute patagonke davno su, na žalost, završili na lokalnim, divljim naravno, smetlištima. Neki od dobronamjernih susjeda s Banovine uvale mi, na moju radost, hrpu konzervi špek fileka i još nekih „egzotičnih“ jela koje se baš nešto na Banovini i ne jedu. Riže i tijesta nagurah po svim kutovima auta. Netko mi, neodgovoran, uvali i vrećicu četkica za zube. Jebem ti, hm. Ulja, naravno, ni u tragovima. Kave, šećera isto a ni onih „đinđi“ što djeca vole jesti. Taman kada sam sve zbrojio zaključio sam da ću nekako progurati ljeto uz minimalno „žrtvovanje“ u lokalnim dućanima.
Sjetim se tako trenutka iz djetinjstva, vremena od prije šezdesetak godina. Za Veliku Gospu pjšačili smo od Viduševačke crkve do proštenja u 16 kilomatara udaljeno svetište Gora. Oko crkve bio bi veliki vašar s bezbrojnim kramarima koji su prodavali sve i svašta ali bilo je tu i „ozbiljnijih“ štandova gdje su se vrtjele praseće pečenice, rijetko janjetina. Iz drvenih buradi na zaprežnim kolima točila se medovina, a točilo se i svašta drugo. Piće se, obično hladilo, ta bila je to polovica kolovoza, u velikim koritima u kacama natrpanim izrezanim komadima leda. Kao i sve drugo na i oko proštenja fascinirali su me ti komadi leda. Fasciniralo me i sve drugo ali, jednostavno za velike dječje oči nije bilo novca. U toj gužvi obavezan je bio i sladoledar sa svojim biciklom s tri kotača na kojem je bila zelene, okrugla posuda sa sjajnim poklopcem kojeg bi otvarao i vješto grabio kuglice sladoleda natakajući ih na tuljke uredno utaknute jedan u drugi uz istu tu kantu. Kugla sladoleda, a više od kugle se nije uzimalo, koštala je jedno jaje. U novcu ili naturi. Susjeda, baka Jana već u poznim godinama željela je voljenom unuku donijeti „nešto“ s proštenja. Odlučila se za sladoled kojeg je stavila u neku, od kud znam gdje ju je nabavila, prozirnu plastičnu kesicu. Putovao je, tako, sladoled, tih 16 kilometara po žegi da bi do nestrpljivog unuka došlo malo slatke tekućine i raskvašeni tuljak. Bez obzira ne sve, sladoled je, kakav – takav, bio tu.
Novije vrijeme nama Hrvatima, pak je donijelo pomodarstvo odlaska na skijanje. Možda bi bilo pogodnije taj tjedan umjesto „hrvatski skijaški tjedan“ nazvati ga, kraće, tjedan sarme. Naime, sa skijašima bi iz „Domaje“ putovali i gepeki prepunjeni sarmom. Neki dovitljivci bi, čak, zamrzli vrećicu sarme pa je uglavili u pancerice skopčane na skije uglavljene u pack treger da se vidi i da se zna.
Ljeto baš i ne voli sarme. Ili sarma ne voli ljeto. Kako god. Bitno je da grah trpi sve vremenske prilike i neprilike pa kada ga još obogatiš s tablom slanine užicane od kuma sa sela ili korakom kobasice od prike to je ljetni spas.
„Koji klinac ideš na more ako nemaš s čim?“ Pitao bi svaki dobronamjernik. E pa idem da bih mogao svoje osunčano tijelo „zakvačiti“ na fejs da se vi grizete koji ste ostali doma.
Nemojte se gristi dragi moji. Nisam, primjerice, povezao na more vodu. Običnu, najobičniju pitku vodu. E, boca te najobičnije vode ovdje košta 17,99 kuna. Pa ti loči. A sve drugo s čim bi mogao utažiti žeđ na ovoj žari košta vrtoglavih ne usudim se ni napisati. Od tuda i žal za uljem, toaletnim papirom (koji ga klinac nisam kupovao kada su ga svi u onoj epidemiji kupovali), pa i kruh nasušni muva se oko 20 kuna. Za malce će morati biti doživljaj da im dozvolim da desetak minuta zure u frižider sa sladoledom sve vičući na njih: „Pa ne možete deset sladoleda pojesti za jedno poslijepodne.“
Nema još ove godine niti mog Švabe. Onog, pravog, mog domaćeg Švabe iz Viduševca. Sjebalo se nešto i u Švabiji. Razumijem ga. Kako mene mrko gledaju pumpaši na benzinskoj kada tankam ovo moje malo kino kako li bi tek njega gledali dok natoči onu svoju još neotplaćenu sedmicu. Na koncu, jebeš domačeg Švabu koji ne dođe na urlaub sa bembarom. Ma dođi, prijatelju, užicao sam neke brlje od bratića. Prava ona Banijska. U dućan nećemo ići mislim da će zalihe onog, blago žižljivog, kanadskog graha iz donacije dostajati.
A vi, vi koji tek namjeravate krenuti put Jadrana radujte se jer vam do radosti neće biti čim uđete u prvi dućan. Ključ je, međutim, slika na face-u. Pa, sretan vam puti dobro more.
