Autor: Marjan Gašljević
Krajem devedesetih Marina je bila gradonačelnica Zagreba. Iz tog vremena mi je ostala u sjećanju po jednoj, hajmo kazati, banalnoj zgodi. U to vrijeme tekla je intenzivna „kadrovska obnova“ javnih službi i poduzeća. Većina nas koji smo „odgulili“ i preživjeli rat nekako baš i nismo bili dobrodošli „jer smo potrošeni u ratu“. Nekako kao i danas kada Hrvatska vapi za radnom snagom tako je nekako bilo i tada samo je tad nedostajalo „kadrova“. Kao u danas krenulo se u potjeru za kadrovima „u okruženje“. Željeznica je, tako, pronašla jednog stručnjaka u susjedstvu, još mu se boja na žigu s četiri ocila nije osušila a on je postavljen za šefa Zagrebačkog Glavnog kolodvora.
Kolodvor je, kako znamo, ogledalo svakog grada tako je Zagrebački svježe ušminkan pored novog šefa dobio i priliku da ga osobno otvori gradonačelnica Marina. U sklopu ceremonije direktor željeznice je ponosno predstavio novu akviziciju – šefa kojeg je, kada je otvorio usta Marina odmjerila od glave do pete te direktoru naložila: „Miči mi ovog s očiju!“
Lik, markantni rumonja snažnog glasa i rječnika Bijeljinskog đaka, ubrzo smo doznali, imao je problem s čitanjem ćirilice, a latinicu nije mogao ni sricati. Da mu takav stručnjak ne propadne direktor ga je odmah maknuo s mjesta šefa kolodvora i postavio za direktora nekakve izmišljene službe. Marina mi se tada, nekako, dopala.
I onda je Marina, završivši gradonačelnički mandat, imenovana za ministricu građevine i svega onog što uz to ide. E, tu mi se zamjerila.
Ako se tko sjeća njezinih fotografija duž Jadranske obale s kojih vas strijelja pogledom a iza leđa joj mahnito mašu zubate košare moćnih bagera. Marina je žustro krenula na bespravnu gradnju koja je, kao, narušavala, em izgled pitoresknih, primorskih mjesta, em ekološku, kulturnu i svekoliku drugu namjenu Jadranske obale. Vlasnici kuća i kućica vezivali bi se za plinske boce pokušavajući zaštititi svoju bespravnu gradnju. Vlasnici zgrada i zgradurina samo su se. I tada, smješkali znajući da Marinine akcije za njih ne vrijede.
I sam sam ono nešto sitne ušteđevine investirao u minijaturni kućerak podaleko od „prvog reda do mora“. Umirao sam od straha kada će mi Marinini bageri osvanuti pred kućerkom. I ako je oko mene tisuće građevina znao sam da ću ja biti, kao najmanji, prvi na redu. Ono, kao zec koji bježi iz Bosne jer tamo štroje bikove.
Nešto kućica je mjestimično na Obali srušeno uz pomnu pažnju, posebno državnih, medija, a onda se stvar smirila. Pao je, valjda, zaključak da bi se po tim kriterijima moralo srušiti gotovo sve na obali a uvijek postoje bolja i jednostavnija rješenja. Legalizacija. Debelo će se opariti država a uz nju i još poneki koji se tu, po stručnoj liniji, nađu i tako će sve koze (kuće) biti na broju a vukovi siti. Sve je to obavljeno uz stalne prijetnje bagerima i još koječem.
Moj susjed koji voli potegnuti iskren kakav jest u svim svojim stanjima tad reče: „Tko ih jebe, ja nemam para za legalizaciju a i da imam ne dam im. Tko mi može zabraniti da prodam kuću. Kupac mi izbroji lovu na ruke, ja mu potpišem kupoprodajni ugovor i to je to.“ Kako li je Mile bio dalekovidan i u pravu, a ja, budala, istresao toliku lovu. E Marina, Marina.
I onda, neki dan uz kavu, a uz kavu uvijek padaju ideje, moja mi najmilija predloži da skucam nekakvu nadstrešnicu od par kvadrata. „Ma daj, molim te, zar nisi vidjela susjeda u drugoj ulici od nas kada su mu na drvenu sjenicu od par kvadrata zalijepili onu veliku ploču „radovi zabranjeni! Inspekcija“. „Pa kako,“ ne da se ona, „onaj lik na plaži gradi dvorac i nikome ništa?“ Ne da se najmilija u bitci za nadstrešnicu.
Znam da je Marina već dugo u debeloj mirovini ali znam i da je njezino naslijeđe u punom obliku na djelu. Zar malo, malo ne vidimo i ne čujemo s mjesta duž Obale, od Vruje do Istre, kako na plaži za oseke, u moru za plime, niču grdosije i sve imaju „papire“. To reče svojevremeno jedan poznanik iz Sisačkih Capraških poljana: „Za par sto evra se svašta radi.“
Na koncu, preživjeti ću nekako i bez te nesretne nadstrešnice.