Tekst i fotografije: Antun Petračić
Mirno, vedro, toplo rano jutro petka 5. srpnja 1991. u zaseoku Gornja Budičina u tren se pretvorilo u nestvarno, krvavo, ubilačko, smrtno, tragično… U usjeku nadomak rodne roditeljske kuće iz podmukle sačekuše skupina naoružanih i maskiranih četnika, s 18 puščanih metaka usmrtili su 16-godišnju Josipu Kožić. Ona je prva žrtva Domovinskog rata u Gradu Petrinja i ujedno prva poginula braniteljica u Republici Hrvatskoj.
Gradsko vijeće Petrinje 2015. proglasilo je 5. srpanj spomen-danom Josipe Kožić, a sada na 31. godišnjicu strašne tragedije, u Budičini su održane dvije komemoracije. Brojna izaslanstva udruga roditelja, udovica, djece i suboraca poginulih i nestalih hrvatskih branitelja, predstavnici državne, županijske i gradske vlasti, dragovoljci, veterani, pripadnici MUP-a, HV, političkih stranaka i drugi najprije su usred sela položila vijence, cvijeće i svijeće podno križa na spomeniku stradalim mještanima u Drugom i Domovinskom ratu, a potom jednako učinili i uz spomen obilježje na mjestu smrtnog ranjavanja mlade djevojke Josipe Kožić.
Svoja tri upaljena lampaša prve su stavile Josipine nećakinje, blizanke Marija i Ana i njihova mama Snježana, u srpanjskom jutru strave 1991. godine, teško ranjena u napadu srpskih zločinaca. Prvi puta ovog 5. srpnja komemoriralo se bez Josipine majke Marice, iznenada preminule 28. svibnja 2022, a još ranije i bez oca Josipa, umrlog 27. prosinca 2018. U svim dosadašnjim dugim danima i besanim noćima, protegnutim kroz mjesece, godine i tri desetljeća boli i patnje, obojima su srca otkazala u neizmjernoj tuzi i roditeljskoj žalosti za svojom mlađom kćerkom. Joso i Marica Kožić nisu dočekali sudsku presudu i kaznu zločincima, a pitanje je hoće li je pravosudno uopće i biti.
O tome je i na ovoj 31-godišnjici spomen dana za Josipu zborio i nove podatke iznio Darko Dumbović, predsjednik Koordinacije udruga proisteklih iz Domovinskog rata Grada Petrinje i predsjednik ogranka UDVDR Petrinja.
-Prije 31 godinu, 5. srpnja 1991., na ovom mjestu, iz zasjede ubijena je Josipa Kožić, koja je bila evidentirana kao pripadnica Narodne zaštite Republike Hrvatske, a s njom u automobilu bili su i teško ranjeni, njezina sestra Snježana i njezin zaručnik Vlado Dumbović, pričuvni policajac Policijske postaje Petrinja. Ovdje su zločinci iz okolnih sela, namjerno govorim četnici, jer su te spodobe nosile četničke kokarde i oznake paravojske Republike Srpske, s nekoliko mjesta zasjede pucali koncentriranom rafalnom paljbom u vozilo bijele boje Zastava 128, koje je naišlo i ovdje zaustavljeno. Provedenim policijskim očevidom na karoseriji auta izbrojeno je 158 prostrijelih rupa, a tko zna koliko ih je još bilo na uništenim staklima, pa je pravo čudo, ili Božja volja, da nisu svi poginuli. Nažalost, Josipa je imala 18 prostrijelih smrtonosnih rana i nije joj bilo spasa. Tragedija je to, ili paradoks hrvatske stvarnosti, da 31 godinu nakon počinjenog zločina još nitko za njega nije odgovarao, ikako se znaju počinitelji i sve što se dogodilo. Moram, zaista, pohvaliti djelatnike Policijske postaje Petrinja i Policijske uprave sisačko-moslavačke i Odjel za ratne zločine, koji su sve učinili, prikupili saznanja i operativno obradili, uputili predmet Državnom odvjetništvu, ali se prošle godine ustanovilo da je u Spisu izgubljen zapisnik o očevidu s ovoga mjesta i foto-elaborat, dakle nema nikakvih tehničko-materijalnih dokaza što je policija prikupila o predmetu. Naravno, da je sve stalo. Tko je kriv? Državno odvjetništvo, koje to radi… Ovaj zločin pokazuje jasnu mržnju ne prema Darku, Marku, Janku, Peri, pokojnoj Josipi, nego netoleranciju prema svemu što je hrvatsko i bila je jasna poruka: mi Hrvatsku ne želimo i ne priznajemo i mi tu sudjelovati nećemo. Počinitelji su odavde iz okolnih mjesta, čak su neki radili s ocem pokojne Josipe, a neki su čak rodbinski vezani i za ovo selo. Svi su evidentirani koji su to napravili, ali nažalost 31 godinu poslije još nitko nije procesuiran, nitko nije čak ni u istražnom zatvoru, a kamo li na odsluženju zatvorske kazne za počinjeni zločin. Shrvani roditelji nisu dočekali pravdu za svoje dijete, sada su gore na nebu, opet zajedno! – kaže Darko Dumbović.
Tužni skup u klancu nadomak kuće Kožićevih završio je sjetnom „Molitvom za Josipu“, skladanom odmah zločina 1991. godine, a u izvedbi Đani Maršana.
Na oba mjesta uspomena za žrtve iz Budičine i Josipu Kožić, molitvu su dijelili sisački biskup mons. Vlado Košić, župnik hrastovački fra Dragan Grizelj, upravitelj svetišta Majke Božje Gorske don Paško Glasnović i vlč. Ivan Grbešić, rođenjem odavde i krsnim kumstvom jako vezan uz životnu tragediju obitelji Kožić.
