Sećam se tog čoveka
Imao je četiri kuće, i to na četiri strane sveta
I bio je uvek tamo gde je leto
I to uvek na moru
Živeo je 365 dana svoje leto
Radio i zaradio dosta para, i tamo gde je leto
Tamo je i on
Pozvali su me njegova supruga i on u goste
I pored svih priča o sreći koje mi je pričao
Nisam mu poverovao
Bio sam sa tadašnjom devojkom
On u šezdesetim, ja još u dvadesetim
I koliko god da je imao para, kuća, ne znam sve čega
Nekako je moja mladost više od svega toga zračila
Prazni džepovi, ali puno srce, i ideali koji ruše sve pred sobom
Nabacivao se i mojoj devojci
Kao neka osveta, pošto sam se svideo njegovoj ženi, pa da mi vrati
Nije bilo ničega
Samo znam da se trudio da mi dokaže da je u svemu bolji od mene
U veslanju
U pripremi hrane
U humoru
Ali devojka je ostala sa mnom
A nedavno mi se javila i njegova žena
I rekla mi – tek nedavno sam se oslobodila onog idiota
Kome je uvek leto
A meni pored njega uvek zima –
Nekad ništa nije dovoljno za sreću
Ni 365 dana mora ispred kuće
Ni svi novci sveta
Robija u glavi je robija u glavi
I gotovo
Sećam se nije mogao da podnese ni moju mladost
Ni moje priče
Ni nju
Koja je umesto sa njim, bila sa mnom
Jednom, nekad
Kada se zamene uloge
A ja možda budem na njegovom mestu
Umesto da se takmičim sa nekim mladićem
Radovaću se njegovoj sreći
Iako ću verovatno u sebi reći –
E mladiću, lepa je tvoja mladost
Ali da samo znaš kakva je bila moja
Ne bih je menjao ni za šta na svetu –
O mladosti, o mladosti…