Autor: Marjan Gašljević
Na mojoj ljetnoj destinaciji u neposrednom susjedstvu ljetuju i vatrogasci Dobrovoljnog vatrogasnog društva iz Novog sela Komarevačkog. DVD duge tradicije i mnogih uspješnih akcija i danas se odlikuje, što je prava rijetkost, slogom i zajedništvom. U toj slozi i zajedništvu uredili su za potrebe svog članstva skromno odmaralište čije kapacitete koriste udruženi članovi ali i vatrogasne ekipe u situacijama kada je i ako potrebno dati vatrogasnu potporu lokalnim vatrogasnim postrojbama.
Kroz sve ove godine bilo mi je zadovoljstvo upoznati te vrijedne, skromne i drage ljude koji su ovdje dolazili ljetovati s obiteljima. S većinom se znamo i iz našeg Siska a poznanstva samo ojačavamo druženjima na ovom lijepom mjestu. Posebno raduje kada se okupe dječica u svojim beskonačnim igrama galameći do kasnih sati a roditelji se „žrtvuju“ ispijajući pivce na terasi i čekajući nedočekano da se malci umore. Stoga nikog i ne ljuti njihova galama u igri.
Sve kako ti dragi ljudi svojim radom i sredstvima uređuju i održavaju svoje malo odmaralište tako i kod „smjene“ oni koji odlaze vode računa da onima koji dolaze ostave uređen prostor na korištenje.
Danas je pristigao i dragi prijatelj Igor, inače i profesionalni Sisački vatrogasac, sa svojom obitelji. Klinci se nisu mogli dočekati pa su „iskakali“ iz automobila da bi odmah započeli igru i druženje. Igorov „prethodnik“ u prostoru ljubazno mu je ostavio nekoliko 7 litarskih boca vode. I dok mu je supruga raspremala stvari Igor se je primio kuhinje. Koji vatrogasac ne voli dobru klopu? E pa Igor ne samo da voli dobru klopu ( što se na njemu i vidi ) već uživa i u kuhanju.
Izvježban za kuhanje bez potrebe za stalnim kušanjem tipa, dodaj malo onoga, dodaj malo ovoga, juhica je bila na stolu a i riža kao prilog servirana uz meso u „šugu“.
Autoratitivno je prekinuo dječju igru satjeravši malce za stol. „Tata, ja ti ovo neću jesti. Ovo je preslano.“ Hrabro se suprostavila ljubimica mu Ema. Patrik je, pak, odložio žlicu mudro šuteći jer su njegove bune uvijek završavale loše po njega. I dok je on iskolačenih očiju zurio u družinu mu za stolom i supruga nježno, nježnije prošapće: „Ovo, zbilja, nije jestivo.“ „Da, da, da, da,…“ Ubrza Igor nakon kušanja mičući posudu s juhom sa stola. Ubrzano postavi na stol meso i rižu prvi zagrabivši u kušanju. „Pas mater, šta je ovo! Gorko i slano, a soli sam stavio kao i obično.“ Emica se snuždeno digne od stola a Patrik za njom. Evo njih kod mene: „Moji nisu skuhali ručak. Tati je pobjeglo previše soli.“
U malom vatrogasnom odmaralištu upravo se digla buna. Od pas mater pa još štošta okupilo je cijelu posadu odmarališta.
„Pa prijatelj mi je ostavio nekoliko boca vode. Koja bi budala pomislila da je nasuo morsku vodu. Pas, nešto, i tako dalje,….“ „A ja tu vodu upotrijebio za kuhanje.“ Razmahao se Igor.
A što drugo učiniti prijatelju nego ga utješiti. Znam da mu hrane ne nedostaje i da je iz gepeka izvadio bar desetak koraka domaće kobasice i pola duluma slanine. Utjeha, utjeha mu treba, a što ćeš bolje nego zlo predstaviti kao dobro. Rješenje je, dakle, u ovoj skupoći, štedjeti na soli.
I Rockefeller je počeo s jednom jabukom? Kaj ne?