Autor: Marjan Gašljević
Školska godina je davno završila. Toliko davno da smo skoro zaboravili da je uopće postojala. More, sunce, beskonačna igra s vršnjacima do sitnih i jutarnjih sati ne daje nikakve naznake da se nova školska godina primiče vrtoglavom brzinom. Danas je prvi kolovoz, prvi rujan samo što nije. I vrijeme se nešto uzbibalo.
Svršeni osmoškolci uglavnom su svoje dvojbe, trojbe i još složenije dileme uglavnom razriješili upisujući „nešto“ često ni sami ne znajući zašto baš to. Da li je to ono što bi željeli raditi veći dio života ili njorgati radeći.
Moja unuka i njezino društvo, ovdje popularno zvano „Lucina banda“, imaju još dosta vremena odlučiti se što poslije osmog. Na tragu te dileme neku smo večer sjedeći na molu načeli tu priču. Luce je bila, kao i uvijek, otvorena, odrješita i direktna. Jednostavno je odgovorila: „Ja imam tri opcije. Prva je medicina, druga farmacija.“ „Za te tvoje opcije, Luce, morati ćeš se daleko više družiti s knjigom. Ako ne ništa od toga. Na koncu što ti je treća opcija?“
„Pa, deda, već imam bandu. Primiti ćemo se posla, to ti i tako dobro prolazi u Hrvatskoj.“
Umalo se nisam strmopizdio u more čuvši ovo od dvanaestogodišnje djevojčice. Pretjerao bih da sam je pitao da li će se baviti kriminalom u državnoj službi ili kao privatni poduzetnik. Mislim da je to level koji ona još baš i ne razumije kao i mnogi porezni obveznici u Hrvatskoj.
Razmišljao sam o ovoj njezinoj „trećoj opciji“ danima. Podsjetila me na davne događaje iz moje mladosti kada je jedan moj prijatelj sa još nekolicinom svojih srednjoškolskih vršnjaka „poučen“ američkim gangsterskim filmovima koje smo tada „gutali“ ( uz nešto malo soft pornografije ) u Sisku krenuo u osnivanje mafije. U osnivanje su krenuli ozbiljno i složeno, međutim, kao i svaka dobra priča u Hrvatskoj posao im je bio ubrzo nehumano okončan. Pored „običnog“, svakodnevnog kriminala što u privatnoj, što političkoj režiji u Hrvatskoj je oduvijek bilo podatno i isplativo biti cinkaroš. Drukao si i vlastitu mamu ako ti je bilo ponuđeno nešto zauzvrat. I taj biznis, i tada i sada, je organiziran u državnoj i privatnoj varijanti. I ako se, uglavnom, ne razlikuju u odvijanju „rada“ ipak je privatna varijanta ekspeditivnija ako zajebeš stvar. Tako su revni zaštitnici „morala i poretka“ presudili i tom mom prijatelju i njegovim „mafijašima“. Srećom, plavci su ih zaskočili u ranoj fazi organiziranja organizacije pa se banda nabrzake raspala potaknuta s pokojim šamarom i „dejstvovanjem odgojnom palicom“ po „istaknutim delovima tela“.
Moja Luce, inače, tog mog vršnjaka s takvim iskustvom zove „striček Jezivi“ i stoga se nadam da ga neće uzeti za savjetnika ako krene u „treću opciju“ jer sam nadimak koji mu je dala govori da joj baš i nije do suradnje s njim, inače, divnom osobom.
I dalje sam zamišljen i zabrinut. Kako 12-godišnja djevojčica percipira društvo u kojem živimo?
Dok s jedne strane milion građana živi na rubu neimaštine i gladi drugi se pored njih kurče u automobilima vrjednijim od njihove cjeloživotne plaće, a ne rade skoro pa ništa izašavši iz školskih klupa popularno ispraćeni s „ćao padavičari“? Stoga, ne zajebavaj „padavičare“ iz razreda. Sutra će ti biti ministar ili samo gradonačelnik.