Tekst i foto:  Antun Petračić

Nedjelja 6. kolovoza 1995. osvanula je sunčano, pravim ljetnim danom, a takav prekrasan, bistrog i čistog neba, svu sreću, veselje, radost i nadu u novi život vratio je tisućama, četiri godine prije na silu oružjem i mržnjom,  protjeranih i  prognanih Petrinjaca. Od srbočetničke okupacije grada 21. rujna 1991. do ove nedjelje u kolovozu 1995., trećega dana Vojno redarstvene operacije Oluja, bili smo ratni stradalnici u vlastitoj domovini. Novu slobodu i trajni povratak u Petrinju i sva okolna prigradska i seoska naselja dobili smo veličanstvenom ratnom pobjedom 2. gardijske brigade HV Grom, 12. petrinjske domobranske pukovnije i specijalnih snaga MUP-a. Vratili smo se na vjekovno svoje, počeli vidati ratne rane i nesreće, rješavati ogromne štete, obnavljati, graditi, stvarati sami sebe u novoj Petrinji i okolici…

Na današnji dan prije 27 godina vjekovna hrvatska Petrinja dočekala je svoje oslobodioce u neprepoznatljivom stanju, totalno uništena, mrtva, napuštena, zapuštena, devastirana, razrušena, smrdljiv,  gadljiv grad… U četiri godine nasilne, prisilne i u ime velikosrpstva  oružjem držane okupacije,  pobunjeni Srbi i njihovi pridošli iz matice Srbije samo su se „hranili“ mržnjom, terorom i odmazdom, zločinima i zulumom nad malobrojnim hrvatskim ljudima.  Od  petka 4. kolovoza 1995., kada je  krenula silovita sveobuhvatna pobjednička Oluja,  do nedjelje 6. kolovoza na današnji dan, silnici  Petrinje i Banovine  pobjegli su hitno, hitro, kukavički, panično, glavom bez obzira Tamo daleko …

Kao ondašnji novinar u Sisku prognaničkog Hrvatskog radija Petrinja, s mogućnosti ulaska u slobodni rodni grad u prvim satima 6. kolovoza, izravno sam svjedočio pustoši i ruševnosti, prepuno višegodišnjih napuštenih zgarišta i ostataka paljevina zaraslih u divlje šume drveća, granja, raslinja i drača. Dijelove Petrinje teško smo prepoznavali i mi starosjediocI, domaći rođeni i odrasli ovdje, koji ćemo i u obiteljska vječna počivališta na tri gradska katolička groblja, također dinamitom raznesenih kapelica za Josipovo 1992.

DANAŠNJIH 115 KILOMETARA U 19. PO REDU BUDNICE PONOSA I SLAVE: U spomen  na 6. kolovoz 1995. već 19 godina na ovaj nadnevak u rano jutro i prijepodne po nekadašnjoj ratnoj crti petrinjske bojišnice uz sirene  svih vrsta vozila DVD-a, kamiona i osobnih automobila u organiziranoj koloni prolazi Budnica ponosa i slave. Današnja je prešla 115 kilometara, startom iz Budičine, pa kroz Hrastovicu, Zelenu dolinu, Donju Bačugu, Pecki, Cepeliš, Križ, Gore, Graberje, Vratečko, Glinsku Poljanu, Slanu, Donje, Srednje i Gornje Mokrice, Župić, Selište, Malu Goricu, Brest Pokupski, po petrinjskim gradskim ulicama, Mošćenicu, Novu Drenčinu do privremenog sjedišta gradske uprave u Hanžekovoj ulici. I sada su organizatori Udruga dragovoljaca i veterana Domovinskog rata -ogranak Petrinja i Ratna policija Petrinja.

Pred ulazom u sjedište gradske vlasti sadašnjoj gradonačelnici Magdaleni Komes i ratnom gradonačelniku Petrinje toga 6. kolovoza 1995. Josi Dolencu, izaslanici ovog zvučnog i nadaleko čujnog tradicionalnog spomen pohoda, pripadnici ratne policije Stjepan Galijan i Darko Dumbović uručili su veliku zastavu Republike Hrvatske  i barjak Grada Petrinje. Podsjetilo se time na rano prijepodne prije 27 godina, kada je  Joso Dolenec hrvatski barjak u tek oslobođenom gradu izvjesio u središtu Petrinje… A i danas, uz gitaru i harmoniku, zapjevale su se vjekovno drage, znane petrinjske pučke pjesme.

POSVEĆENA CRKVA PREOBRAŽENJA GOSPODNJEG:  Na dan oslobođenja Petrinje 6. kolovoza 1995. među prvima u slobodnu Petrinju  ušao je i vlč. Vlado Kosić, tadašnji župnik prognanika  iz sv. Bartola, Hrastovica i sv. Lovre, Petrinja, sa smještajem na samoj crti razgraničenja u drvenoj baraci pokraj mošćeničke polu razrušene kapelice sv. Jakova. U Petrinji je ostao zapanjen razorenosti i pustoši,  s preporukom za  Božju milost pomolio se na tužnoj  livadi obrasloj visokom divljom travom, na mjestu gdje  je od 1780. godine do miniranja u neprijateljskoj okupaciji 1992. stajala župna crkva sv. Lovre, nebeskog zaštitnika svakog katolika Petrinje. U tom ljetu 1995. istovremeno s akcijom Oluja, duhovnik dviju ratom okupiranih župa, dobio je premještaj za profesora na Bogoslovnom fakultetu u Zagrebu, ali je ostao jednako čvrsto i stalno vezan uz svoje povratnike Hrastovčane i Petrinjce. Tijekom vremena, kao biskup sisački mons. Vlado Košić  naveliko je pomagao obnovu sakralnih objekta po Banovini, među kojima i izgradnju nove crkve novoutemeljene župe Preobraženja Gospodnjeg na Senjaku, istočnom dijelu Grada Petrinje, a s titularom  6. kolovoza, nadnevka oslobođenja cijelog područja Petrinje u VRO Oluja. Ovo je duhovno svetište za  predio tzv. Slatine, Sisačku ulicu (Česko selo) s odvojcima, susjednu Mošćenicu i prigradsku Novu Drenčinu, a današnje subote biskup Vlado Košić posvetio je cijelu crkvu i novi oltar. Puno vjernika i iz ostalih župa Petrinjskog dekanata,  a među njima dužnosnici Grada i Sisačko-moslavačke županije, popunilo je  veliku i daleko vidljivu  crkvu suvremenog izgleda, po projektu arhitekta Davora Salopeka, izvoditelja radova tvrtke Vrbanek od početaka 2010/2011. godine, a (pri)dogotovljenu za sadašnjeg župnika Damira Cekovića.

BBB ORGANIZIRALI SVOJU OLUJU ZA PETRINJU: Navijači modre momčadi Dinama iz Zagreba, preko svojih prijatelja iz Kluba  BBB Siska, priredili su ove subote svoju Oluju za Petrinju. Bad blue boysi u mimohodu su prošli središtem grada, uz spomenik pukovniku Predragu Matanoviću i suborcima na Senjaku položili vijenac i svijeće, za ratom napadnutu Ukrajinu dobrotvorno-humanitarni  turnir u malom nogometu odigrali na  kupalištu uz Kupu u Mošćenici. Sve pohvale dečkima  iz BBB!