Jedina stvar koju bih voleo da predajem u životu
To je o anksioznosti
Samo to
Ne ni umetnost
Ne ni književnost, pisanje
Ništa od toga, samo, i isključivo, anksioznost
Kako nastaje, zašto nastaje, i kako se prevazilazi
Iako, nikad, do kraja
Toliko čovek treba da bude duboko u životu
Da bi je prevazišao
Da, na kraju, šta god da mu se dešava
Može da ga lomi, ali ne i slomi
Anksioznost je ključ razumevanja nas samih
Tačnije svega
A i sveta kakav jeste
Koji je koncipiran i na strahu
Često ljudi misle da misle svoje misli
A, zapravo, njihova unutrašnja stanja utiču na mišljenje
I na sve ostalo
Ne mogu da kažem da sam, do kraja, pobedio anksioznost, i da ću ikada uspeti
Ona je svuda prisutna
Ali ko zna kako se manifestuje
I da ne reaguje na stalno prisutnu opasnost, koja, najčešće, nije realna
i da napravi razliku između realnog straha, i anksioznog
Može čudo da napravi od svog života
Zato što, konačno, pobeđuje svog najvećeg protivnika
Sebe samog
I okreće ga na svoju stranu
Ko sa lakoćom izlazi sa sobom na kraj
Ko uživa u sebi
U radoznalosti
Radovanju malim stvarima
Taj na valu svog beskraja, gotovo i da ne oseća prepreke
Ko je pod stalnim pritiskom
Neminovno se povija, povlači
I traži krivce na sve strane
Da su njihove priče konstatno prebacivanje krivice
A samo sa sobom treba da razreši mnogo šta
I da otpusti
I da krene u život
Sećam se trenutaka moje pobede
U pitanju je bilo tako jako uzbuđenje
Koje ni sa čim ne može da se uporedi
Kao kada otkrijete novi svet
Kao da se ponovo rodite
I odjednom taj mir za kojim ste tragali
Postaje vaše stanje
I teško vas izbacuju iz balansa
Možete da budete umorni
Ne uvek dobro raspoloženi
Ali ne i pod takvim stresom
Da imate utisak da ne vladate sobom
Kada sam počeo da izlazim pred ljude, i govorim
Osećao sam takvu povezanost sa onima koji slušaju
Da sam se na sceni osećao još prijatnije nego u životu
Toliko mi je to bilo prirodno, spontano, moje
Da sam jedva čekao da se povežem sa ljudima
A znate šta je bio ključ
Povezanost sa sobom
I sposobnost da otpustim sve ono što me je kočilo
A kočilo me je mnogo šta
I onda
Odjednom
Kao zarobljenik koji se oslobađa lanaca
I kreće
Svemu da se raduje
Svakoj sekundi dana, susretu, ukusu hrane
Takvo oduševljenje životom
Koji mi je ranije izmicalo
Dok sam, ranije, svoja razrešenja uvek tražio tamo negde
I čekao sam
Skrivao sam se
Gubio se
Onda sam otkrio sebe
Svakavog sebe, ali sebe
I taj susret ni sa čim ne mogu da uporedim
Tek kada sam našao sebe, mogao sam i sa drugima
Da ćutim
Šetam
Družim se
I što je najvažnije da pomažem, umirujem
Sve je počelo manje da me nervira
Zato što sam sam sebe manje nervirao
Ključ svega bila je anksioznost
I sposobnost da se nađu svoji trenuci
Svoja energija
Svoj svet
Ljudima sve to treba detaljno objasniti
I da mržnja koju često projektuju na druge
Nije tuđa, nego njihova
U ljubavi jeste ključ
Ail ne na rečima, ne samo ni na delu
Nego u osećaju zaokruženosti
Samodovoljnosti
Oslobađanja
Gde, napokon, počinje da se uživa u životu
Zato što počinje da se uživa u sebi
I mnogo šta što se radi
Radi se sa radošću
Smislom
Vedrinom
Ona tamna strana prelazi u svetlu
A crne misli se razbistre
Kao oblaci posle kiše
Pitaš me kako znam
Prošao sam taj pakao
I već dugih sedam ~ osam godina nisam u njemu
Radujem se svakom jutru
Radujem se svakom putovanju
Treba se probiti kroz mnogo šta
Pre svega sa sobom, u sebi
I naći prave reči
Naći prave osećaje
U tom svemu
U tom opipavanju sebe
Konačno se dolazi do života
U kome se više živi
A manje strahuje
I ide napred, radoznalo, smelo, ponosno
A ne skriveno, pognute glave
U slobodu
Slavljenje života
I svega što nam je dato
stefan Simić