Đoletova slika iz Opatije, kažu, poslednja, sa Jadrana
Nalik njegovoj pesmi – Život je more –
Setno, zamišljeno, duboko, zagledano u “dubine neprevodive u reči”
Gledam koliko je divnih stvari posvećeno Balaševiću u Hrvatskoj
Murala, bisti, nekih sitnih neprimetnih momenata, a krupnih, večnih
Pa stihova ispisanih na zidovima
Od Pule, Rijeke, Opatije, Splita…
I, jedan, bećarac, ispisan, ćirilicom
Prolaze godine bez Đoleta, a toliko nedostaje kao da je prošlo pola minuta
Rane sveže
Iste pesme, a drugačije se slušaju
Ni smešne nisu više samo smešne
Ni tužne više nisu samo tužne
Pati se za Đoletom…
Tiho, a glasno, više u nama, nego za svet…
Koji ga nije razumeo ni u njegovom vremenu
A, tek u ovom našem…
Patimo, kako zbog njega, tako i zbog nas
Koji smo njegovim odlaskom nešto izgubili…
Slušao sam ga dugo
A od kako ga nema, slušam ga još više
I zvuči još bolje, dublje, pametnije…
Jedno je kada je tu, u susednom gradu
A drugo je kada je preseljen u večnost
Sve dobija na težini
Svaka reč
I drugi, sve više, pevaju, Balaševića, ali nije to to
Balašević se ne peva, on se živi
Više se ćuti, nego peva na sav glas
Malo čija smrt me ubedila da život ima smisla
Kao njegova
Odlaziš, a ostaješ
Nema te, a tu si
Ostaju pesme, melodije, reči…
I svi ti različiti ljudi koji te ispraćaju
Objedinjeni u jednom
Prema onome što si ostavio
Druga polovina XX veka bila je Balaševićeva
U ovom našem veku se baš i nije snašao
Nije pristao na ljubav preko interneta…
Koncerte preko skajpa…
Citate preko fejsbuka…
Poziranje za instagramu…
Nije pristao na psihoterapije, gostovanja u banalnim emisijama, tezgarenja…
Nije to u njegovom stilu
Više je kej, studenjak, bagrenje…
Više je nebo, zvezde, livade, lipe…
Više su velike oči, mašta dečaka, bećarac, sevdalinke…
Više je život
Nego imitacija života
Sklonio se na vreme od svega toga
A, otišao, nažalost, mnogo pre vremena
Kako mu je bilo poslednjih godina?
Da li je isuviše počeo da liči na tužne likove iz svojih pesama
Koje je u njima ožalio…
Stevu Čenejca, Vasu Ladačkog, Saleta Nađa…
Da li je imao neko da bude uz njega, pruži ruku, zagrli, kaže prave reči…
Da li je sve teže prepoznavao ljude koje je voleo…
Da li je sve teže prepoznavao sebe kakav je bio…
I retki trenuci sreće, na koncertima
Kada je sve kako treba
Dok ljudi pevaju u glas
A već u sledećem odlaze svako u svoju samoću
Svesni da se bajka završava
I da se vraćaju u stvarnost
Ne znam Đole da li si ostavio bolji svet
Verovatno nisi
Ali si ostavio bolje ljude
Mislim na one koji su te iskreno voleli
Tamo negde, i tamo tu
I svuda su gde su i tvoje pesme
Svako ima svog nekog najdražeg pesnika
Čije reči same dođu
Bez da ih prizivaš
Kao naručene
To si ti meni bio, i mnogima od nas
Kao srednjoškolac poslao sam ti čestitku za rođendan…
Nema veze što nisi odgovorio
Znam da si je primio
Kao što znam da ćeš primiti i ovo
Odgovor ni sada nije potreban
Nalazi se u tvojim pesmama
“Tvoja bajka i dalje sja…”
Stefan Simić