Autor: Marjan Gašljević
Nakon dva dana opake kišurine osvanuo je jedan prelijep jesenski dan. Kao i mnoge druge bube i mene je toplo sunce izvuklo van. Spustih se, a kuda drugdje, do Kupe.
Uživam promatrajući zadivljujuće, beskrajno plavo nebo. Uz nasip šuškaju topole. Kako naiđe lahor tako emitiraju neobičnu glazbu svojim, čas srebrnim, čas zelenim, pa onda žućkastim, nemirnim listićima. Naspram plavog neba kao da se, prekjučerašnja bistro zelenkasta voda Kupe, popela u vrhove topola dok je korijenje okupirala neka druga Kupa. Prljavo mutna grguće valjajući granje i neka manje moćna, ili nemoćna, stabla i panjeve nekih davnih ljepotica. Mladi jastreb planira u krugovima na laganom povjetarcu povremeno klikćući. Oštrim okom vreba glodavce koje će Kupa, koja se samo što nije naslonila na nasip, istjerati iz njihovih rupa u istom tom nasipu.
Da, kažu vodni stručnjaci, do sutra ujutro veliki vodni val doći će i do Siska. „Ne trebate brinuti, mi smo spremni.“ Kažu.
Spremni su bili i u Karlovcu ali, eno, dijelovi Karlovca plivaju.
Grdo je bilo ovo nevrijeme koje je protutnjalo preko nas. Ipak, gledajući Čazmu i okolicu tješimo se, „dobro smo prošli“. Potpredsjednik Vlade Medved strčao se odmah, a kiša još nije ni stala, u Čazmu. „Pogurao“ se tamo s nekim lokalcima. Policija je, naravno, priskočila privezavši, za svaki slučaj lokalce kojima je oluje odnijela krovove i još svašta nešto grdog počinila. Reagirali su na Medvedovo, „riješiti ćemo to brzo“. Znaju oni, ta čuli su i vidjeli, kako to Medved i ekipa „brzo“ rješavaju na Baniji i u Zagrebu. Hop, hop, i kome se posreći eto mu kontejnera. Jebeno je samo što će, po svemu sudeći, ostatak života, bar oni stariji, provesti u kontejneru. Na koncu, samo ih zagrnu zemljom skupa s kontejnerom i na vrh zabodu križ. Mlade ne spominjem. Mladi su već zaradili godinu – dvije radnog staža u Irskoj ili Švabiji.
E da, sjećamo se, dakle, tog nesretnog potresa, a kako se i ne bi sjećali kada na svakom koraku u našem gradu viđamo rane što mu je nanio. Viđamo i mnogobrojne rupe na poznatim nam vizurama Sisačkih ulica. Mjesta gdje su bile kuće koje su nam, mnogima ostale u uspomenama po nečemu, a danas ih više nema. Nije bilo izbora, ili ih je potres poravnao sa zemljom ili su njihovi ostaci prijetili prolaznicima.
Sjećamo se, ako se u svemu tome možemo prisjetiti, i uslijed potresa ispucalih nasipa sisačkih rijeka. Mnoge kamere snimale su taj armagedon. Pukotine u tlu, gejziri mulja i razbucani nasipi. „Spremni smo.“ Govoriše tada odgovorni.
Na sreću, do danas, ili sutra ujutro kada pristigne vodni val do Siska nikoga nije zanimalo stvarno stanje tih nasipa i koliko je rađeno na njima da bi se popravili i utvrdili.
Provozavši se Galdovačkom Savskom nasipi oglodani i nahereni baš i ne ulijevaju povjerenje. Već je i s njihove lijeve strane povelika količina vode. Da li je zaobalna ili savska ne bih tvrdio. Međutim, voda je.
Kakvo je stanje ispod Palanjka i uz Hrastelnicu gdje su nasipi pretrpjeli veliku štetu od potresa nisam išao pogledati ali i da jesam moj sud je irelevantan jer nisam stručnjak. Nije to ona priča kada me susjeda pita za ginekologa a ja „spreman“ odgovorim: „Nisam stručnjak ali mogu pogledati.“
Dakle, što bi kazali slijepci, vidjeti ćemo. Možda se vodni val malo razvodni dok dođe do nas. Uglavnom, „spremni smo“.
