Autor: Marjan Gašljević
Ne tako nešto davno u Sisku su ugrađeni podzemni kontejneri za odlaganje kućnog otpada. Uz njih su građani dobili i kante za odlaganje plastike i papira, a, nadam se, uskoro i za odlaganje biorazgradivog otpada. Osobno o tim podzemnim kontejnerima imam vrlo pozitivan stav. Ne samo što su lijepo uklopljeni u okoliš već i po činjenici nemogućnosti razbacivanja otpada ali i smrada koji se je širio iz onih poluzatvorenih kontejnera. Ali, i tu ima jedan ali, gledam neko jutro kamion GOS-a stoji a vozač i radnik koji bi trebao kvačiti kante za istresanje strpljivo i predano sakupljaju smeće i odbačene vrećice sa smećem oko kontejnera. Jedan s lopatom, drugi s velikom metlom temeljito su počistili neodgovorno odbačeno smeće. Na žalost, već sutradan na istom se je mjestu našlo opet nešto rasutog otpada i nekoliko vrećica.
I to nije sve, kako bi kazali u mnogim reklamama.
Nailazim, naime, krenuvši odložiti smeće u kontejner na potrganu bravicu koja zaključava kontejner a otključava se elektronski karticom koju su dobili svi korisnici dotičnog kontejnera. Uz kavu mi slično iskustvo potvrdi i prijatelj iz druge zgrade i objasni: „Bravice kontejnera oštećuju sakupljači plastičnih boca i drugog otpada nasilno otvarajući kontejnere. Gledao sam kako nasilno otvaraju poklopce, a onda, podužim štapom koji na vrhu ima čavle trgaju vrećice u kontejneru te, napiknuvši bocu na te čavle, izvlače „plijen“.“
Nedavno smo, eto, svjedočili priči kako je u plinskom biznisu INA-e zamračena, ni više, ni manje, nego cijela milijarda. Za sada je za taj „poduhvat“ okrivljeno u naznakama nekoliko pick-zibnera koji će, uz izuzetan trud koji vlast pokazuje, ubrzo biti zaboravljeni kao i ta milijardica.
Davno su, isto, zaboravljene oni milijuni koji nisu bili milijuni nego mačak u torbi u strci oko JANAF-ova Kovačevića i društva. Tu je bilo i nešto milja ispod kreveta neka zaboravljene sutkinje i nekoliko hrpica para u jednom gepeku i jednoj garaži. Sječa li se itko uopće te zgode?
Neki dan spominju neku rektoricu, visoko učenu osobu, dakle, koja je službenom karticom kupila milju – dvije skupih parfema i drugih pizdarija. Onaj, pak, bolnički knjigovođa mic po mic prebacio si je dvije milje bolničkih para na svoj račun.
Šafica, pak, iz državne Agencije je pokušala, skoro na silu, rođaku namjestiti neku lovu na njezinu nesreću iz EU Fondova pa se ovi odmah digli na zadnje noge. A da je ta nesretna lova iz Europskih fondova izuzetno jebena dokučili su, kasno, mnogi posegnuvši za njom. Sve neki bivši, sadašnji, budući ministri, državni tajnici, šefovi Agencija i njihovi pomoćnici, valjda, pomisliše umoriti će se i ti EU tužitelji i istražitelji pa im, možda, promakne neka torba, kao svojevremeno ona antologijska Bačićeva kada su počela vremena torbi, popusti pozornost.
Koliko je stvarno i tko sve krao u novijoj hrvatskoj povijesti trebala bi povelika enciklopedija. Pitam se samo, jedno logično, sociološko pitanje, da li se radi o navici ili potrebi.
Vrijeme kokošarenja je davno prošlo, a u to vrijeme mali lopovi su krali kokoši a oni veliki krave i konje. Danas u Hrvatskoj nema krava i konja, a ni kokoši. Na koncu da i ima ukradeš, ono, kravu i dovedeš je kući. Pa svi bi vidjeli, a ako mrkneš milijardu to nitko ne vidi. Skloniš ju i pomalo kusaš, a kad – kad ubaciš šaku sitniša u šparovec za lemuzinu. I viđen si građanin.
Kako nemam mjesta za „Enciklopediju hrvatskih lopovština“ mogu samo paušalno zaključiti „da je jeben Narod koji misli da je sreća ako staneš u govno ili ti se ptica posere na glavu“.