Gdje su naši najmiliji?!

Autorica: Katica Gašljević Tomić

Nakon više od 30 godina od završetka Domovinskog rata, to  tužno pitanje i danas postavljaju mnogi mještani Banovine. Zato je u utorak, 11. listopada u Novom Selu Glinskom, a u organizaciji  Saveza udruga obitelji zatočenih i nestalih hrvatskih branitelja, Udruge obitelji zatočenih i nestalih hrvatskih branitelja  „Hrvatski Feniks“  te  Zavičajnog kluba Novo Selo Glinsko  održana  tribina pod nazivom:

„PRAVO NESTALIH NA IDENTITET – PRAVO OBITELJI NA ISTINU“

Istoj su nazočili predstavnici Ministarstva branitelja, MUP-a, obavještajne zajednice te članovi obitelji nestalih branitelja i civila, a istu je vodila Ljiljana Alvir -predsjednica Saveza udruga udruga zatočenih i nestalih branitelja i civila. U ime Zavičajnog kluba, nazočne je pozdravila predsjednica Melita Novosel, a o problematici pronalaska i identifikacije poginulih i nestalih mještana ovog sela govorio je dugogodišnji predsjednik ZK NSG i Udruge roditelja poginulih branitelja Ivo Horvatić. U tom mukotrpnom procesu neposredno sudjeluje od 1995. godine, ali na žalost, još uvijek se 24 osobe iz Novog Sela Glinskog vode kao nestale.

Nazočnima se kratko obratio i glinski gradonačelnik Ivan Janković naglasivši da je prošle godine Međunarodni dan zatočenih i nestalih obilježen upravo u Glini.  Novo Selo Glinsko stradalo je u svim nedaćama koje su pogodile Banovinu – od velikih žrtava u Domovinskom ratu do  katastrofalnog “petrinjskog potresa”. Drži da je normalno prepustiti traganje za istinom o žrtvama mlađima jer to im je odgovornost. U glinskoj gradskoj upravi svima koji rade na tom poslu bit će pružena neupitna podrška. Na području grada Gline traga se za još 120 osoba. Teško je saznati pravu istinu, ali možda i najmanja informacija može dovesti do traga da obitelj pokopa svoje voljene  i da im svima donese mir. Na žalost, s druge strane je tišina.

Iz Uprave za zatočene i nestale MHB govorila je ravnateljica iste. Naglasila je da iako neprestano rade na terenu, ne dolaze do željenih odgovora. I sada se rade probna iskapanja u Novom Selu Glinskom. Ono što je važno je da je metodologija danas drugačija, softiciranija nego prije 20 godina pa bi i rezultati trebali biti bolji. Radi se i revizija NN slučajeva te su sve informacije itekako dobro došle. Dalje su govorile stručnjakinje iz obavještajne zajednice o problematici dezinformacija kojima se raspoloživi stručni, ljudski i materijalni resursi namjenro usmjeravaju u krivom smjeru te forenzička antropologinja. Iz MUP-a su naglasili da nam protrek vremena nikako ne ide u prilog. Često sudionici događaja pa ni članovi obitelji ne žele podijeliti informacije kojima raspolažu. Ljiljana Alvir je govorila o konkretnim problemima iz prakse i naglasila  da je u međuvremenu donesen Zakon o nestalim osobama koji dosta toga regulira pa i činjenicu da traženje nestalih i dostojanstven pokop nakon smrti članovi obitelji nestalih prelazi na institucije RH.

Ova je tribina  bila prilika da nazočni predstavnicima institucija postave pitanja. Sve je zanimalo samo jedno: ima li što novo o našim najdražima? A tu je odgovor, na žalost, uglavnom bio negativan.

Možda je razmišljanja svih najbolje izrazila 86-godišnja starica koja je tog strašnog listopada 1991. izgubila oca i svekrvu: “Stara sam, nemam još puno vremena…Prošlo je 30 godina i njišta…Želim pokopati samo jednu “košćićku” svojega tate da tu zapalim svijeću…Eto, rekla sam i gotovo, nemam više nade…” A sin ju je gurkao da šuti i zaključio: “Gdje god da bili, oni su naši najmiliji, i nećemo ih zaboraviti dok živimo.”

Za one koji ne znaju, evo par riječi o čemu se zapravo radi.  Dakle, sredinom 1991. godine pripadnici TO i srpskih paravojnih jedinica počeli su silom upadati u većinski hrvatska sela glinskoga kraja gdje su ubijali i civile i i branitelje. Provodila se taktika “spaljene zemlje” – pljačkanje, rušenje i spaljivanje civilnih objekata te protjerivanja preživjelog hrvatskog stanovništva. U Novom Selu Glinskom, nakon srpske okupacije prostora između Gline i Kupe, su u dva navrata tijekom listopada 1991. ubijeni svi stanovnici koji su ostali doma.  Poznato je da se prvi upad u selo dogodio 3. 10. 1991., kad je ubijena trećina stanovništva, a ostali su ubijeni 16. listopada, kad su žene zatvorene u jednu drvenu zgradu na koju je ispaljen projektil iz zolje, dok su muškarci strijeljani.

Danas, 31 godinu nakon zločina, većina od 33 žrtve još nije ekshumirana ni identificirana. Tri četvrtine bili  su civili.  Prema podacima MUP-a, za  zločine u Novom Selu Glinskom pokrenuta su dva postupka pred sudovima RH, ali nijedna presuda još nije donesena.  I ovo je primjer sporosti u postupcima ratnih zločina.  Istima doprinosi nesuradnja među zemljama  zahvaljujući kojoj su i okrivljenici i mogući svjedoci često nedostupni pravosuđu, kao što ostaju nedostupne i informacije koje bi pomogle rasvjetljavanju ratnih događanja. Riječ je o nepovratno propuštenim prilikama – ne samo za pravdu, jer je već nekoliko optuženika umrlo na slobodi, ne dočekavši presudu, već i za rasvjetljavanje okolnosti zločina i pronalaženje ostataka žrtava.

Gledajući ta tužna lica ljudi koji strpljivo kucaju na sva vrata i čekaju 30-tak godina, pitam se da li će uskoro nekome tko zna istinu o strašnim događajima iz 1991., pa makar na smrtnoj postelji,  proraditi savjest? Jer, mučeničke kosti imaju ime, obitelj ima pravo znati istinu, a mrtvi dostojno, poznato posljednje počivalište…Ne može živ čovjek samo tako nestati – netko ga je vidio, prepoznao, odveo, mučio, ubio, zakopao…Zato ako nešto znate,  recite…Vrijeme nam svima otkucava!

I kako jučer zaključuje glinski gradonačelnik Ivan Janković, “Najgore od svega je tišina. Tišina nakon pitanja majke gdje da sinu zapali svijeću…” Doživjeli smo to…