Autor: Marjan Gašljević
Odlukom županijske Skupštine SMŽ 2007. godine 18. listopad slavi se kao Dan hrvatskih branitelja iz Domovinskog rata Sisačko-moslavačke županije. Ovaj je datum izabran u spomen na 18. listopada 1991. godine kada je Hrvatska vojska tada još u povojima uspješno uzvratila bojni udar daleko nadmoćnijem neprijatelju na području tzv. „Glinskog džepa“, porazila ga i natjerala u bijeg. Akcijom Hrvatske vojske oslobođeno je i prošireno područje „Glinskog džepa“ koje je je, uz još nekoliko kasnijih akcija manjeg obujma, takvo ostalo do pobjedonosne akcije „Oluja“ kada su hrvatske snage krenule s tog područja o oslobađanje Banovine.
Imao sam čast, u svojstvu časnika OG za Sisak i Banovinu, biti sudionikom ove akcije u kojoj je sudjelovalo više postrojbi a sama složenost akcije iziskuje puno više prostora da bi se, koliko toliko, uvidjela njena veličina i veličanstvenost što govori i sama činjenica da je to bila prva veća akcija Hrvatske vojske u kojoj je oslobođen teritorij Republike Hrvatske. Činjenica je da je akcijom zapovijedalo Zapovjedništvo OG za Sisak i Baniju na čelu s generalom Božom Budimirom. Činjenica je i da pripadnici tog Zapovjedništva nemaju nikakvu braniteljsku udrugu pa ih nitko iz politike ne može kontrolirati a s tom činjenicom su i isključeni u svim događanjima oko uspomena na Domovinski rat. Koliko je ta skupina časnika opstruirana i omalovažena govori i to da većina njih nisu dobili niti Spomenicu Domovinskog rata makar su se stavili na raspolaganje Domovini u samim počecima rata i, na koncu, osnovali sve postrojbe područja te u postrojbama Hrvatske vojske, uglavnom, dočekali kraj i pobjedu.
Na sreću u tom trenutku, kada su Hrvatski vojnici odbili višestruko jačeg i bolje naoružanog neprijatelja, među nama nije bilo prijepora. Djelovalo se hrabro ali promišljeno. Koliko hrabro govori i činjenica da je u toj akciji razbijena fama u neuništivosti tenka M-84 koji je „zarovao“ pred neustrašivim hrvatskim bojovnicima. Danas – jučer – sutra razne udruge iz Domovinskog rata Sisačko-moslavačke županije započinje s pripremama proslave tog časnog dana. Kao i uvijek, od kada su prije dvadesetak godina časnici Operativne grupe za Sisak i Banovinu postavili spomen ploču na Dom u Novom Farkašiću koja podsjeća na tu akciju, oko događanja tih dana postoje mnoge nedoumice (najblaže kazano). Akciju svojataju mnogi a tumači ih još više a od kada je počela proslava tog Dana prvenstveno u svojstvu Dana hrvatskih branitelja SMŽ pojavljuje se svake godine da bi se naslikavalo sve više i više zvanih i nezvanih a najviše onih koji u te slavne i časne dane nisu bili sigurni čak niti kojoj strani pripadaju i tko zbiljski ugrožava Hrvatsku.
Stotinjak i nešto udruga i udrugica „proisteklih iz Domovinskog rata“, kako im tepaju, SMŽ-e imaju svoje vizije ne događaja nego svog učešća u događanju na kojima bi se njihovi čelnici ukazali pučanstvu polažući vijence i paleći svijeće pred kamerama uparađeni u paradne odore dok bi zbiljski sudionici akcije stajali (bar oni rijetki koji još imaju volje i želuca doći) postrance pljuckajući u obližnju živicu i mrljajući nešto s psima i materama sebi u bradu. Koliko je različitosti u cijeloj priči govori i činjenica da svih ovih godina predstavnici pojedinih udruga (postrojbi?) u različito vrijeme dolaze na spomen obilježje pa i do toga da neki slave dan prije i dan kasnije.
Niti ove godine ne očekujem ništa novo. Dio tih „nekih drugih“ i ove će godine doći na spomen ploču dan prije ili dan poslije tiho i s poštovanjem da bi izbjegli uparađene zgubidane i njihove isprazne govore. Neće doći i neće se naslikavati i gurati pred objektive, neće lokati besplatnu pijaču i nažderavati se besplatne hrane već će se spomenuti poginulih i stradalih u toj akciji, sjetiti će se straha od moćnih osamdesetčetvorki i nabujale Kupe iza leđa samo s jednim tanjušnim pontoncem. Slijegati će ramenima u odlasku gledajući spomen tenk okrenut obrnuto. Toliko obrnuto da svi ti „veliki“ koji se ili će se naslikavati niti ne znaju što je to kod tenka obratno.
Zar se nitko ne pita kako u protokolu nema mjesta za ljude koju su zbilja bili tamo, koji su zapovijedali akcijom i postrojbama, koji su, valjda, najzaslužniji za taj uspjeh. Ili je problem ako oni kažu što se istinski zbilo a tada za mnoge uparađene glumce mjesta jednostavno ne bi bilo. Ili se možda varam? Naime, poznata je činjenica da u pojedinim prigodama stalno imamo prigodno uparađene univerzalne branitelje koju su bili svuda, koji su sve vidjeli i sve znaju.
Tužan sam. A kakav bih drugačije i bio? Da li možeš drugačiji biti kada se intenzivno čini upravo ono što se nikako ne bi smjelo? Čini se sve da se unište uspomene na časne dane i časne ljude koji su ginuli za ovu Hrvatsku da bi je sada neki tako bezočno krčmili i sprdali se nad njihovim patnjama i ranama, nad njihovim ponosom i čašću samo da bi svoju lažljivu i beskrupuloznu njušku gurnuli pred objektiv jer „ako je nešto bilo na televiziji ili u novinama to je onda jedina istina“.
I onda, na koncu, ako i pokušaš nešto kazati im a nešto ukazati poduzima se sve da te se difamira, omalovaži, proglasi lažovom i to od onih koji se kunu u domoljublje, Domovinski rat i brigu za branitelje. Rat je bio “mala maca” za ove podrepaše koji vrijedno kopiraju svog Velikog Vođu u uništavanju svakog tko misli ili govori i mrvicu drugačije od njegove službene verzije. Osobno sam, nakon svih ovih godina, došao u situaciju da razmišljam da se s obitelji iselim iz ove županije i ako ne uvjeren da bi to bilo dovoljno. Sekta je spremna ganjati te “preko Svijeta”. Gdje bih, na koncu, mogao živjeti sa svojom radničkom mirovinom? U BiH? Srbiji? Tamo me jedva čekaju. Ne, ja nemam, usprkos dva ranjavanja i zarobljavanja, braniteljsku mirovinu za razliku od većine ovih koji će “obilaziti” oko obrnuto okrenutog tenka. Nemam, kao ni većina mojih sudrugova iz OG-a, čak niti Spomenicu Domovinskog rata. I ne treba mi obzirom na mjeru u kojoj je omalovažena.
Svejedno, svim časnim braniteljima Sisačko-moslavačke županije čestitam njihov Dan.