Autor: Marjan Gašljević
Jučer je Porezna uprava objavila tzv. „listu srama“. Popis poreznih dužnika koji duguju, od poreza, prireza, plaća zaposlenicima, mirovinskom, zdravstvenom i svima onima kojima se po hrvatskim Zakonima mora otkinuti od ukupnog prometa i uplatiti za funkcioniranje Države.
Osobno sam, pored rada u državnom poduzeću, radio i u svom privatnom. Cijelih 17 godina teglio sam „na dva kolosijeka“. Svih tih godina strepio sam nad računima da ne bih kojim slučajem neko davanje preskočio. Imao sam, naravno, prioritete. Na prvom mjestu uvijek je bila isplata plaće zaposlenima, a onda su slijedile obaveze prema Državi. Na koncu mjeseca bio bih sretan kada je i ako nešto ostalo za mene. Mogu samo kazati da sam kroz te godine itekako naučio kako je vlastitim radom zaraditi novac i koliko je velika svaka kuna. Nije bilo mjeseca da me nije „drmalo“ po nekoliko različitih inspekcija. Svi su htjeli vidjeti „moju krvnu sliku“, kako mi reče jedan prijatelj iz tih penalnih sustava, a reče mi, sasvim dobronamjerno, „da ako mi krene nizbrdo ne čekam da on dolazi da mi zatvori firmu već da je zatvaram sam“. Jebene su to bile godine, a sreća me je „pomilovala“ kada sam prodao tvrtku i u Poreznoj dobio potvrdu da nisam nikome ništa dužan. Mislim da sam, izašavši iz zgrade Porezne, lebdio nad Drugom ulicom. Koja budala.
Upravo na tragu tih iskustava ali i jedne zgode iz Porezne kada mi je neka referentica rekla, „nemoguće je da si privatnik i da nisi nikome dužen“. Pukao je šamar od kojeg je sjela na pod. Eto budale, nisam razumio poruku. Krenem, dakle, nošen znatiželjom listati te famozne „liste srama“.
U Sisku, a i šire, gotovo se svi poznajemo posebno oni koji su bili ili su još u privatluku. Naslušali smo se priča i „priča“, oblokali bezbroj puta i iznažderavali. I iz te navike ima jedna zgoda s putovanja poduzetnika u bratski nam Njemački grad. Voditeljica puta iz Komore, naravno, kada se je društvo malo raspojasalo u busu provali: „Kada bi zbrojili dugove što međusobne, što prema Državi putnika u busu suma bi bila veća od Gradskog proračuna.“ Svi su „pali“ od smjeha toj „dobroj“ šali.
I listam tako sinoć dokasna i ne mogu se načuditi. Prijatelja kojeg sam neku večer sreo kako s društvom derneči u modenom lokalu srećem odmah pri vrhu liste. Koliko li bi samo hrvatskih građana bilo sretno da kroz cijeli vijek zarade onoliko koliko je taj lik dužan, što Državi, što zaposlenicima koji sigurno u ovom lokalu nisu i neće nikada ni kiselu vodu popiti. Nekoliko tvrtki pod stečajem s temeljnim kapitalom 1 kuna (jedna kuna), što govori da se vjerovnici nikada neće naplatiti, i vrtoglavim dugom.
I tako redom po tom neredu. Majstori zaduže tvrtke do nekog iznosa pa proglase stečaj istovremeno otvarajući drugu firmu. Možda čak i na istom obrascu da Država ne troši dva papira. A novci? Tko jebe novce, uvijek ima budala, kao ja, koji će platiti.
Najvažnije je što su, većinom, to „viđeni građani“ koji doniraju strankama, ubacuju velike novčanice za lemuzinu, kupuju skupe poklone, voze prestižne automobile i ručaju i večeraju isključivo na inn mjestima. Ovdje moram napraviti digresiju jer, na sreću, imamo i puno dobrih, vrijednih i uspješnih poduzetnika koje nećemo naći na ovim listama ali im se ovi s lista vole „prišmajhlati“ da bi u prosjeku bili uspješni. Oni uspješni kojih nema na ovim listama se ne vole „kurčiti“ jer nemaju vremena a i nije to njihov način života. Oni žive posao, i to težak i odgovoran posao.
Da li su oni budale kao što sam ja svojevremeno bio? Izgleda da jesu. Da li će i njima netko u Poreznoj kazati, „jebeš privatnika koji nije dužan“? Pa upravo im to Država poručuje trpjeći i tolerirajući ove bitange ponavljače s liste.
Prihvaćam, dakle, činjenicu da sam bio i ostao budala koja je plaćala. Neka, možete slobodno kada me sretnete pokazati prstom na mene i kazati: „To je ona budala koja je plaćala dobavljačima, Mirovinskom, zdravstvenom, Poreznoj, …. čak i Turističkoj zajednici, šumarima i ribičima“. Okrenuti ću prema Vama dlan mira i kazati: „Haugh!“