Autor: Marjan Gašljević
Kad majka čestita sinu 67- mi rođendan…I lijepo zaključuje da je i on star, zapravo da smo svi stari… 
pa ne znaš smijati se ili plakati… 
Brine se tko će ju i kako ovdje vidjeti ali sve vas pozdravlja… Eh taj život! 
Neka nas još zajedno… 
Tako mi je majka čestitala 67. rođendan uz sestrinu tehničku potporu i komentar. Slično je, nekako, bilo i prije nekoliko godina kada se je majka “čudila” od kuda meni tolike godine. Da, i sam se pitam.
Nekoliko mojih dragih prijatelja svojevremeno je, komentirajući moje i njihove dogodovštine iz Domovinskog rata u Kojima smo na jedvite jade izvukli živu glavu ali i ostali bez mnogo dragih prijatelja – suboraca, znalo me pitati: “Koliko li je molitvi i krunica izmoljeno za tu tvoju ludu glavu?”
Moja sestra, brat i ja “nakucali” smo 17 godina prve crte Domovinskog rata. Na sreću oni su prošli fizički neogrebeni, a i ja nisam nešto prejako stradao čim sam poslije u dokolici mogao igrati nogomet. O pitanju koje spomenuh gotovo nikada nisam razmišljao.
Jednom prilikom od prije nekoliko godina majka je danima “zaglavila” u bolnici. Skoro svako poslijepodne svratio bih do bolničke postelje da joj skratim dosadne dane beskonačnog iščekivanja. Supatnice u bolnici joj bijahu uglavnom teško bolesne, starije osobe od kojih s mnogima nije mogla niti popričati. U toj maloj, dvokrevetnoj bolničkoj sobici, brižna kakva je uvijek bila, pomagala bi u svoj svojoj nemoći supatnicama Kojima je bilo teže. Jednog dana sva sretna pokazuje mi na susjedni bolnički krevet iz kojeg me pozdravlja jedna baka iz Viduševca nešto starija od moje majke.
I dalje sam svakodnevno dolazio donjevši im pokoju sitnicu koju bi poželjele, sjedio kraj kreveta i slušao ih rijetko se uključujući u razgovor. Baka je živjela kuću – dvije od majčine rodne kuće. Pričale su o svemu i svačemu što je nosio težak život seljaka posebno u ona vremena njihove mladosti.
Jednom prilikom baka zapita moju majku: “ Mare, sjećaš li se Ti one godine poslije rata kada su vas cijelu familiju partizani gonili kroz Glinu u logor?”
Majka je zašutjela ne odgovarajući dok je baka nastavila priču.
U mojoj obitelji i po ocu i po majci nikada se nije pričalo o ratu. Onom Drugom. U osnovnu školu povremeno bi nam od nekud dovodili partizanske borce koji bi nam pričali price o tom ratu. Kao i ja i ostali đaci u razredu su šutjeli i slušali. Tu i tamo bi mi derani, ponjeti pričom “preživjelog borca” u okolnim živicama zaigrali igru partizana i Švaba kada nam dosade Indijanci i kauboji. Znao bih kod kuće priupitati djeda, otac je poslom bio stalno na putu, da mi ispriča nešto iz tog rata. Djed bi mi samo odgovorio “da se nema nešto posebno za pričati i da ne ispitujem, a u školi da pričam onako kako su me tamo učili.”
Drugi djed, majčin otac, bio je svijetski putnik. Preplovio je “Veliku baru” četiri puta. Bio je vrhunski majstor, zidar što je izučio u američkom Sttiltonu. Iz price bake, majčine susjede, upravo to njegovo znanje spasilo ih je tada “kada su ih gonili” jer ga je jedan partizan prepoznao u koloni rekavši: “Jeste li ludi. Tko će nam zidati. Ostavite tog čovjeka.”
Ostajao bih u bolničkoj sobi dokasna slušajući njihove priče i propitkujući ih. “Zašto nisi slušao kada je bilo vrijeme priče djeda Đuke i djeda Jandre?” Kudila bi me majka.
Zašto nisam?
Eto nisam, a sada kad pričam priče svojim unucima sigurno bi im bilo zanimljivo čuti doživljaje njihovih pretaka, bar one koji nisu “strašni” jer moj unuk Matko uvijek kaže, “nemoj samo pričati one strašne priče, ružno ću sanjati”.
Da sam slušao koliko bi tu tek bilo priča?
Da sam razumio koliko je tek izmoljeno molitvi i krunica u trenucima kada sam brisao krv i znoj s lica i psovao?
Za izgubljenim vremenom ne vrijedi plakati možemo samo izvući pouku da ne izgubimo ono koje nam je još Bog predodredio. Stoga, pričaj majko. Slušamo.