Autor: Marjan Gašljević
Već danima hrvatski političari i javnost se „nateže“ treba li ukrajinske vojnike obučavati u Hrvatskoj ili ne. U toj je priči previše prijepora, a do nje je, navodno, došlo ekspresnim pristankom hrvatskog Ministra vanjskim poslova na nekoj sjedaljci u EU da bi sve to beskompromisno podržao i gurao Premijer ne priznajući nikakve sumnje u ustavnost, a kamo li pozitivne ili negativne posljedice takve odluke. Sveprisutni HDZ-ov „stručnjak“ za sve i svašta Habjan lupeta svašta braneći odluku „samo tako“ o obuci stranih vojnika u Hrvatskoj kao već smo imali desetke situacija kada su nam dolazili strani vojnici i kada smo u druge zemlje išli obučavati njihove vojne snage. Kao i uvijek i svagdje, posebno kada proizilazi iz HDZ-a, istine su negdje drugdje.
Rat u Ukrajini nije nešto predaleko od Hrvatske, a isto tako Rusija nije „jurnula“ na Ukrajinu zato što im je bilo dosadno. Stvari su daleko složenije od običnog rata, agresije jedne sile na drugu državu. Geopolitičke kockice područja zahvaćenog ratom a posebno šireg nude nam mnogo varijanti „zašto“. Tko u tom ratu i što hoće? Koji su ciljevi sudionika intenzivnih bojnih djelovanja, a koji okolnih navijača od „prvog reda“ do „svečane lože“. Svi tu imaju neki svoj interes manje ili više prikriven. U toj priči nema empatije niti samilosti ni za koga ni za išta.
Danas se ratovi vode drastično drugačije nego oni o kojima slušamo priče i gledamo filmove. Od Domovinskog rata koji mnogi od nas itekako pamtimo u ratovima koji se danas vode teško možemo pronaći ijednu poveznicu sredstvima, oružjima, oruđima, načinu i taktikama. U cijeloj priči ratovanja najmanje je, u zbilji, vojnika koji jurišaju s puškama. Oni su, u stvari, i najmanje opasni. Prave opasnosti vrebaju negdje drugdje, u „upravljačnicama“ bojnih, taktičkih i strateških kabina gdje se pomno proračunatim potezima donose odluke uporabe najsofisticiranijih sredstava ratne tehnike koja nisu nužno oružja i oruđa.
I mi u Domovinskom ratu smo koristili topničku pripremu prije napadaja pa kada bi oruđa utihnula jurnuli bi s tehnikom i ljudstvom ka nekom određenom prostoru da bi se zaustavili, ako nas je baš išlo, na nekoj crti koju je mogla doseći naša logistika.
Takav rat s takvom taktikom nije više inn.
Iz povijesti pamtimo famoznog engleskog „bombardera Harrisa“ kojeg su se posramili još za trajanja rata i njegovi zbog nemilosrdnih bombardiranja u kojima su stradavali uglavnom civili. Englezi su „sakrili Harrisa ali, niti oni niti njihovi saveznici, i danas još uvijek taje mnoge neobične akcije s kojima su pokušavali napredovati u ratu. Ništa drugačije nije radila ni druga strana, od nevjerojatnih Goebellsovih priča do tiskanja i distribucije miliona lažnih funti.
Plenković, na promišljanja da nepotrebno Hrvatsku upliće u rat kurčeći se bahato pred briselskom administracijom izruguje činjenicu o kojoj itekako treba promišljati. Iz spomenute geopolitičke slagalice jasno je da nas Rusi nisu svrstali na spisak neprijatelja jer nas se boje. Hrvatska je trenutno skoro pa savršena meta za „zakuhati“ na ovom prostoru. Ostali u okruženju kao izgledni poligoni s kojih bi se moglo „kuhati“ toliko su „pročitani“ da nisu podesni.
Hrvatska je gotovo savršena za moderni, nekonvencionalni rat. Političke elite toliko su suprotstavljene ne samo glupim uvredama s kojima se časte već, daleko opasnijim, ne vođenjem državne politike od postavljanja veleposlanika pa do, strava, stanja i izbora čelnika sigurnosnih službi. Usput i gospodarstvo je na koljenima, a inflacija gura srednju klasu u siromaštvo među već davno osiromašene umirovljenike.
Na Zagreb je još proljetos pao dron. Neka stara limena kanta za koju se niti danas ne zna od kuda je doletjela, a kamo li zašto. Naslušali smo se bedastoća oko te „kante“ koje su nam dale do znanja, što smo i do tada znali, da u vrhu obrambenog sustava imamo tutlake. „Ubila“ nas je ta stara kanta još „iz onog vremena“ da bi nam, usput, kazala koliko smo pripravni za moderno ratovanje (obranu).
U međuvremenu desilo se desetak „sitnih“ sigurnosnih incidenata. Od onog nesretnog pick zibnera koji je pucao po Markovu trgu i dobio ne pripadajući mu publicitet do otkrivanja nekoliko „skladišta“ ilegalnog oružja i kanala distribucije istog tog ili takvog oružja. Najgore u cijeloj priči je činjenica da skoro svakodnevno imamo dojave, na sreću, lažne o podmetnutim bombama u različitim državnim institucijama, školama i trgovačkim centrima. Sreća je u tome što se još uvijek radi o lažnim incidentima. Koliko je taj dio, kao mali dio modernog ratovanja, ozbiljan bila je jučerašnja dojava na 93 mjesta o postavljenim bombama. Hrvatske službe, srećom, vrlo ozbiljno pristupaju tim incidentima. Najgore je što se može desiti je da takve prijetnje uzmemo kao nečiju zajebanciju, a tko jamči da jednom neće „grunuti“.
Poslije svih nedaća koje su nas zadesile, od Predsjednikove i Premijerove zajebancije s „jazavcima“ i „herojskim zečevima“ do korona krize, inflacije i bezbrojnih korupcijskih i pljačkaških afera političke elite. Što onda preostaje građanima do li bojati se. Rat je, htjeli mi to priznati ili ne, kod nas. Trebamo ga samo prepoznati jer kad grune tada više neće biti vremena. Ušao je na mala vrata a netko „iznutra“ ih je otvorio.