Mit 1:”Hrvati su uspješna sportska nacija jer se svi bave sportom.” Statistika: “Pa ne baš, upravo suprotno.” 😁
U 2019. u 🇭🇷 samo 26.8% osoba starijih od 15 godina se bavilo barem jednom tjedno nekakvom fizičkom aktivnosti. Vrlo nizak postotak ako uzmemo da je prosjek 🇪🇺 45%, a države poput 🇩🇰🇩🇪🇸🇪 imaju oko 70%.
Znači gdje su puno veće države po broju stanovnika imaju i veći udio osoba koja se bavi rekreativnim oblikom sporta nakon 15. godine. 70% u 🇩🇪 je oko 56 mil osoba, dok je 26.8% 🇭🇷 samo oko 1 mil osoba. Koji su faktori onda relevantni u uspješnosti u sportu?
Rekao bih da nije bitno toliko koliko se prosječnih osoba bavi sa sportom, već je stvar u specijalizaciji – da 1% koji konkurira na globalnoj razini bude konkurentniji od drugih.
Bitno je da Cro Cop trenira više i bolje, da Kostelići odrade u 5 ujutro jedan trening više dok svi spavaju, da Dražen Petrović trenira sa svim živim ekipama u Šibeniku. Zajednički nazivnik = mukotrpan rad. Što više treniram i proučavam što su drugi radili, sve više vidim da je rad osnova uspjeha, a talent puno manje. Talent je sposobnost da s najmanjim mogućim utroškom energije ostvarite istu jedinicu rada. Talent vas čini jedino efikasnijim u izvođenju određene jedinice rada, ali ako drugi rade puno više od vas – opet ste na istom.
Isto vrijedi i za rad u profesiji. Ako želite biti u 1% u 🇭🇷 i biti globalno konkurentni – rad, rad, rad….
Pustite priče o uspjehu preko noći – to su priče za malu djecu. Kopirajte radne norme najboljih u profesiji i dodajte 20% ako želite biti konkurentni, jer blueprint uspješnosti uvijek skriva komponente koje ne možete kopirati, ali možete nadoknaditi s extra radom.
Kada uspijemo unijeti sportski duh iz našeg sporta u svakodnevni život, onda ćemo kao država i ekonomski uspjeti. 😇
Dejan Kovač